Da neki maligniteti ne pomisle da ću se u ovom osvrtu obrušiti na prostor nikšićke tvrđave, odmah ću pomenuti da u ovom gradu teško da postoji prikladniji ambijent za svirke na otvorenom. Ipak, taj i toliki ambijent ne odgovara svim bendovima. Shin Ei i njihova muzika su ipak klupski bend. Nije ovdje riječ o tome koliko će ljudi ispratiti njihovu (ili svirku nekog drugog sličnog benda) svirku, već jednostavno o onome što najbolje odgovara njihovom pristupu muzici, a kako se sinoć skromno najavilo i multimedijalnnom doživljaju. Stotinjak ljudi, koliko je bilo 13. septembra na nikšićkoj tvrđavi bi događaju dalo mnogo visočiju ocjenu da se sve odigralo u nekom od klubova, a s obzirom na komentare poslije svirke, ta ocjena je svakako prilično visoka. „Prilično”? Da. Zbog, za ovo podneblje još uvijek neizbježnih tehničkih problema, svirka je jednom na kratko prekinuta, a kako se čini i ranije završena. Ipak, nešto više od sat vremena svirke podgoričke četvorke je bilo više nego zadovoljavajuće svakom ko se ne boji da izađe iz okvira svog omiljenog muzičkog žanra. Čak bi i oni koji sa prezirom gledaju na Shin Ei „tripove” i koji sve to posmatraju kao tinejdžersko poigravanje i popunjanje slobodnog vremena, trebali da znaju bolje od toga. Naravno, i da cijene trud i rezultate koji stoje iza vrlo kratke karijere Podgoričanki i Podgoričana. Sa druge strane ne podilazeći publici, ni autorskim, ali ni dijelom repertoara sačinjenom od obrada Boya, Yeah Yeah Yeahs… Shin Ei je svjesno krenuo težim i rjeđim putem. Ipak to što se sinoć čulo na Bedemu je čini mi se do sada najuvjerljivije izdanje grupe. Čak ni pomenuti pehovi nijesu mogli da pokvare konačan utisak. Solidna svirka, desetka za repertoar i 10+ za mudatost, za koju ovaj put nije zaslužan muški dio ekipe (praštajte momci). Nažalost pucanje žica se dogodilo taćno u momentu kada je bend dostigao kulminaciju, poslije Boya i autorske Antropofobije i kada je energija trebala da se nastavi duboko u noć. S obzirom na okolnosti, moralo se sve iz početka. No, Shin Ei su se pokazali kao rijetki profesionalci i nijesu dali da ih ovaj detalj omete. Takođe su se uspješno izborili i sa „teatarskom” publikom koja se prije odlučila da pohrani svoja dupeta na udobne jastuke na skalinama (pisac ovih redova je jedan od dotičnih) i tako „na miru” proprati događaj. Tu se opet vraćamo na priču sa početka. Da se sve odigralo u nekom klubu, bend bi imao mnogo bolju reakciju publike od ove koju su dobili od nekolicine razigranih i svakako čestih i iskrenih aplauza koje su im poslije svake pjesme dodijeljivali Nikšićani. Da je publika bila bolja, Shin Ei bi kao pravi fudbaleri mogao da da 110% od sebe. Najprijatnije za sve prisuttne je bilo čuti kako Obojeni program zvuči kroz filtere Shin Eia, a najveće razočarenje za pankom nafilovanu publiku je svakako izostanak najavljene „Sheena is…” Ramonesa. Dodatni plus je ono što se na momente događalo na video bimu. Tu je puštan pripremljen materijal u vidu spotova kućne radionosti, koji podsjećaju na neke rane video radove Brzih bendova Srbije i savršeno se uklapaju u clockwork orange svijet ove četvorke. Bilo je tu i političkog aktivizma, prijeko potrebnog domaćoj muzici. Naravno, kada je umjeren, što je ovdje svakako bio. Sam finale je zazvučao kao najboji momenat. Atmosferična, ali i žestoka završna pjesma „Obale” je ostala kao obećanje da ćemo Shin Ei vidjeti uskoro u nadajmo se prikladnijem ambijentu.
ld