Ovo nije recenzija. Ovo je reakcija na recenziju koju sam pročitao o ovom bendu i albumu. Place of Skulls je definisan kao „white” ili „christian” metal i tim kategorisanjem su ih odmah gurnuli u drugi plan, omalovaženi i ismijani, zbog uvjerenja, razmišljanja i ideja koje bend pretače u svoje pjesme. Nažalost, većina stanovništva planete zemlje umjesto da koristi glavu, koristi guzicu za razmišljanje, a stvara mi se i utisak da su se pretvorili i u mutante pa im uši rastu na dupetu umjesto na glavi. Elem, Place of Skulls, iliti čovjek koji je iza najvećeg dijela muzičkog i tekstualnog materijala, Victor Griffin, je religiozna osoba. Možete to vidjeti u pjesmama, možete to pročitati u intervjuima. Jeste, ali on nije moderan, on nije kontra, on nije buntovnik, on nije sav u crno, sam umaškaran kao za karneval, i on je pripadnik jednih od onih tamo koji nisu kao mi (?).
Ostali, ne white ili ne christian metal bendovi; o čemu govore, o čemu su im pjesme? Bunt, neslaganje sa dogmama, nastojanje da se nađe svoj put, govori se o potpuno istim stvarima, a bunt je upravljen ka institucijama i ljudima koji izvrću smisao istini i činjenicama koje su jasne kao dan. Pa koja je onda razlika između Place of Skulls i ovih drugih? Ja je ne vidim i nema je, a to mogu vidjeti i svi oni koji kritikuju njegov rad, samo kada bi malo htjeli da pogledaju.
Možda ste imali prilike da čujete crkvene bendove koji jesu uistinu dosadni i lažno upeglani, ali, vjerujte, Place of Skulls je svjetlosne godine daleko od te slike i ovo jeste heavy metal, jedan kroz jedan.
Tekstovi su direktne obrade biblijskih tema, ali ima tu i mnogo preispitivanja, postavljanja pitanja, nedoumica i većinom su tretirane sa osvrtom na pojedine činjenice koje su opisane u Bibliji ali su i sasvim normalan dio prirodnih procesa kojima smo svi vezani (ne treba biti doktor nauka da bi se decifrovalo “kako siješ tako ćeš i da žanješ”). „As a Dog Returns” je punokrvni iskonski doom metal, onako kako je originalno bio rađen prije dvadeset, i više, godina i u svoj ovoj produkcijskoj megalomaniji i pretjerivanju, baš dođu kao jedna mala oaza mira gdje čovjek može malo da se zadrži i odmori.
Ovo nije odbrana religije. Sasvim suprotno, i ovo je mali atak na dogme i doktrine, ali je najviše pokušaj da se pokaže, vama koji čitate, da nije sve onako kako na prvi pogled izgleda. Mišljenje se stvara na osnovu ličnog iskustva, ne na osnovu tračeva, govorkanja i interpretacija pojedinaca.
Nikola Franquelli