Za početak da postavimo jedno šire pitanje. S obizrom da si dio muzičkog stvaralaštva Crne Gore, kako vidiš današnji alternativni crnogorski muzički izraz? Koji su mu dometi?
U poslednjih par godina mi je teško pratiti bilo kakva muzička zbivanja u Crnoj Gori jer su me muzika i rad u poslednjih pet godina poprilično vezali za područje zapadne Evrope.
Biti umjetnik u Crnoj Gori je vrlo teško obzirom na veličinu zemlje i broj stanovnika u njoj koji bi mogli biti potencijalni konzumenti umjetnosti. Dakle, govorimo o maloj sredini sa tržištem i potrebom za umjetnošću koji jedva da postoje. Obzirom na ove činjenice, egzistencija same umjetnosti kao jednog širokog pojma je ugrožena pa tako mislim da su u teškoj poziciji svi koji se bave time. Ono što Crnoj Gori fali jeste jaka konkurencija i podizanje kriterija. Kad nemate ili ne vidite konkurenciju onda vrlo lako pomislite da ste najbolji. Mnogo muzičara u Crnoj Gori su zahvaljujući njenoj malenkosti najbolji i u tome ne vide nikakav problem. Zadovoljili su standard u zemlji od nešto više od pola miliona ljudi. Pa to i nije neki standard. Ja u Crnoj Gori skoro i da nisam vidio autentičan muzički izraz. A kada takvog nema onda ne može biti ni alternativnog. Alternativno ne može stajati sama i biti alternativa nečega što ne postoji, odnosno ničega.
Imaš li prilike pratiti dešavanja u Gracu i Austriji uopšte? Možeš li nešto iskomentarisati o onome što se tamo dešava? Da li je sve profilisano akademijom ili ima još nečega?
Da, obzirom da većinu svog vremena provodim u Gracu i dio sam muzičke scene tog grada i zemlje, u toku sam sa dosta toga. Naravno, dosta dešavanja je sponzorisano od strane džez instituta zahvaljujući kome je moguće u Gracu posjetiti koncerte velikih imena. Za ovih par godina uspio sam sjediti sa instrumentom pored ljudi kao što su Steve Swallow, Jeff Ballard i sličnih muzičara svjetske džez scene. Krajem mjeseca sviraću u orkestru Univerziteta za muziku i izvedbene umjetnosti Graca u kome će solista biti čuveni Randy Brecker.
Sa druge strane, nije ni neobično u Gracu poslušati i koncerte velikih imena koja ne dolaze iz džez priče (Peter Gabriel, Mark Knopfler…). Dešavaju se stvari u svakom slučaju. Ima par džez festivala, festival afričke muzike, world music festival… i pored ovih velikih stvari postoji i underground scena, manji gradski klubovi sa svojim programima, kako džez tako i rok, metal, pop, reggae…
U Crnoj Gori si sarađivao sa umjetnicima i muzičarima poput tvojih profesora Srđe Bulatovića, Šula Jovovića, zatim neumorne Lale Nikolić, bendova kakvi su „Autumn For Free” i „Baltazar”… ovaj dio tvoje biografije je prilično bogat. Šta je od svega ovoga ono što te najviše obilježilo i uputilo na put koji si prešao do ovog poslednjeg albuma?
Pa, sa Srđanom Bulatovićem nisam nikada sarađivao. Bio mi je profesor poslednje dvije godine srednje škole i dvije godine na akademiji na Cetinju dok ju nisam napustio.
Što se tiče dana dječaštva, Nedeljko Pejović, moj tatašnji profesor gitare bio je neko zbog kojeg nisam nikada odustao od umjetnosti. Kasnije, u srednjoj školi definitivno Vjera jeste odigrala veliku ulogu i možda pored moje porodice bila jedna od prvih osoba koje su mi dale pravu podršku obzirom da je ono što radim bilo potpuno drugačije od onoga što se učilo u srednjoj muzičkoj školi zbog čega sam često bio kritikovan. Tada je škola bila jako stilski ograničena pa je bilo dosta sukoba obzirom da ja ne volim ograničenost. Međutim, bitka iz tog perioda se isplatila i danas srednjoškolci imaju fakultativnu nastavu iz drugih muzičkih stilova.
Pored toga, uticaj je imao i period rada sa bendom „Baltazar” i višegodišnje iskustvo rada na predstavama Crnogorskog narodnog pozorišta. Na kraju, najveći uticaj je imao život. Odlazak od kuće, odlazak u druge zemlje, preživljavanje i sve ostalo što prati te stvari.
Zanimljivo je da se među svim ovim projektima našlo mjesta i za malo metala. Da li je osim benda „Sevdah” bilo još nekih sličnih metal izleta?
Izlet sa bendom „Sevdahom” je bio rezultat tinejdžerskog druženja sa Veljkom Kopitovićem. U to vrijeme smo se mnogo družili i podržavali jedan drugoga koliko smo mogli. Kao što sam rekao, nisam ograničen pa se jedan, djelimično metalski izlet dogodio i na snimanju albuma „Growing Wings”, na istoimenoj kompoziciji, a i albumu „Mit o Blužđu” sa Strahinjom Kovačevićem koji se uvijek trudi da me bombarduje tim teškim zvucima.
Pozorište i film. Koliko je teško pisati namjensku muziku. Čini se da je proces drugačiji u odnosu na stvaranje autorske muzike.
Da, proces jeste drugačiji jer je primijenjena umjetnost ona koja stoji uz neku drugu umjetnost i nije uvijek u prvom planu. Međutim, to mi nije strana stvar jer volim filmove i pozorište i od malena sam zaluđen za takve stvari. Sjećam se kad sam bio u osnovnoj školi, stalno sam premotavao VHS da vraćam scene i preslušavam muziku u pozadini. Onda sam otkrio da postoje „soundtrack” albumi i da mogu preslušavati muziku iz filma. To mi je tada bilo jedno od najljepših otkrića.
Ako se ostave šabloni i jeftina, instant riješenja, pisanje za film ili pozorište je slično onome što rade glumci. Trebaš biti uvijek ti ali ako si previše ti i fokusiran na sebe onda si otišao daleko jer onaj lik kojeg slikaš nije obično isti kao ti i ono što se njemu u filmu dešava ti možda ne poznaješ jer se tebi nikada nije desilo. Teška je to stvar. Kad samo pišeš muziku trebaš razumjeti sebe i objasniti muzikom to šta nosiš, u trenutku kada se riječima ne može dalje. Kad pišeš muziku za film ili bilo šta drugo, moraš razumjeti hiljadu tuđih stvari prije nego li baciš prve note.
Animirao si dosta svojih kolega sa akademije i sa njima si čest gost na dešavanjima u Crnoj Gori? Kakvi su utisci?
Uvijek se trudim dovesti sa sobom različite ljude, predstaviti različite stvari crnogorskoj publici i time doprinijeti koliko mogu poboljšanju kvaliteta muzičke scene. Podršku imam za te stvari od strane Maje Popović i NVO „Jazz Art” i redovan sam gost u Crnoj Gori, u aprilu, mjesecu posvećenom džezu. U okviru toga, 2011. I 2012. godine u aprilu je crnogorska publika imala priliku vidjeti mini turneju benda „Baltazar”, 2013. godine moj projekat sa pjevačicom Larom Lübbe, 2014. godine saradnju sa njemačkim bendom „Backyard Jazz Ensemble” i prošlog aprila duo sa pijanistom Anılom Bilgenom. U avgustu ove godine, na festivalu „Jazz Summer Montenegro”, u Herceg Novom po prvi put u Crnoj Gori održao sam koncert sa svojim kvartetom. Sve skupa, imam pozitivne utiske i dojam da je publika brojnija iz godine u godinu.
S obzirom kakva nam je infrastruktura kada je muzika u pitanju, ljubitelji džeza i klasike imaju možda i najviše prilike da odslušaju dobar koncert. Je li to sve do entuzijazma male grupe ljudi ili su se neke stvari pomjerile s mjesta?
Hm… da, jednom do dva puta godišnje bi možda i imali prilike. U Crnoj Gori je sve malo pa je mali i broj ljudi koji imaju entuzijazam. Jeste da Crna Gora nema neku muzičku tradiciju ali nije ni sve problem vlasti i države. Brojke su u pitanju. Ako recimo 0,1% ljudi cijeni džez i spreman je pratiti i platiti kartu za takva dešavanja onda to znači da je u Crnoj Gori od 600 000 i nešto stanovnika teoretski nekih 600 i kusur ljubitelja džeza, a očigledno nema ni toliko jer sala u KICu ima nešto više od 400 sjedala i rijetko kada je puna. Njemačka ima oko 80 000 000 stanovnika i u njoj je 0,1% zapravo društvance od 80 000 ljudi. Umjetniku je teško kada nema kome svirati. Umjetnosti su potrebni konzumenti, a većinskom stanovništvu Crne Gore još uvijek nije jasno koliki je značaj umjetnosti za razvoj društva. Društvo još uvijek ne zna da su „muzičar” i „muzikant” dva različita pojma.
Svoje radove skupio si na jednom mjestu. Oni koji žele mogu čuti i kupiti neke od njih. Čini mi se da je autorstvu jedina strategija izlaska na „tržište” – internet. Kako vidiš cijelu tu priču?
Većina mojih radova jesu na mojoj internet stranici. Prosto ne želim ovisiti o novcu, da li ću moći platiti izdavača i slično. Ovako sve stoji dostupno svima dok se ne postigne prihvatljiv dogovor sa nekom izdavačkom kućom. Postoji i jedan broj albuma na kojima sam samo saradnik i do kojih je malo teže doći. Album „The Cigarette After” koji sam snimio sa Jánom Kopčákom i Luisom André Carneiro de Oliveirom je dostupan u Slovačkoj i sajtu izdavačke kuće „Hevhetia”. Novi album “Come to Light” sa pjevačicom Cinziom Cataniom će biti izdat u Januaru u Švajcarskoj i trebalo bi da bude dostupan na Amazonu i iTunesu. I tako dalje…
Internet je mač sa dvije oštrice. Fenomenalna stvar je što je internet omogućio genijalcima koji nemaju mogućnosti da priušte sebi izdavačku kuću da sami sebi naprave prostor na internetu i da se predstave javnosti. Istovremeno time je data šansa i svakoj budali da se pokaže. Svaki mogući sadržaj je svima dostupan i imamo sve danas u neograničenim količinama. To je dovelo do površnosti u slušanju muzike. Danas otvorimo YouTube, unesemo pojam za pretragu i prije nego li smo čuli uvod neke pjesme, već smo našli tri druge stvari sa strane („related videos”) i više nismo fokusirani na ono što smo prvo krenuli slušati. Da ne pominjem da se sve to uglavnom sluša na malim zvučnicima od prenosnog računara.
Muzika je nekada bila skupa. Danas je hobi.
Kako si ti zadovoljan reakcijama koje tvoja muzika dobija preko interneta?
Veoma zadovoljan. Veliki broj projekata sam dobio zahvaljujući tome što je materijal dostupan svima na internetu.
Neposredan povod za ovaj razgovor je i tvoj novi album „The Parting of the Ways”. Kako si napisao na svom sajtu priča je počela na tavanu. Možeš li za one koji ne znaju reći o čemu se radi?
„The Parting of the Ways” je album sa šest kompozicija koje sam pisao tokom prve dvije godine nakon što sam otišao iz grada u kojem sam odrastao. Dakle, priča govori o procesu kroz koji pojedinac prolazi dok odrasta; od dječijih igara pa sve do učenja kako donositi teške životne odluke.
Cijela priča je počela u proljeće 2011. kada sam našao malu, bijelu muzičku kutiju u jednom od ormara u kući svoje bake. Kutija je bila zaturena duboko u ormaru skupa sa starim igračkama sa kojima sam se igrao sa rođacima dok sam bio dijete. Bila je skoro uništena ali je i dalje radila. Ono što je svirala bio je kratak motiv koji nikada ranije nisam čuo. Nije to bila jedna od onih tipičnih veselih melodija koje obično očekujete od muzičkih kutija. Bila je tužnjikava, djelovala kao da je puna nepoznatih uspomena, a u isto vrijeme i zlokobna. Čim sam čuo prvih par tonova znao sam da u tome ima više od plastične kutije i metalnog mehanizma koji se vrti unutra. Istog trena snimio sam sve što mi je stara kutija mogla dati za slučaj da iznenada prestane raditi. Tada nisam ni slutio da ću tokom narednih par mjeseci skupljati i snimati različite vrste igračaka-instrumenata.
Glavna ideja bila je koristiti nove zvuke i boje igračaka i staviti ih u moje aranžmane i kompozicije. Tokom procesa snimanja i sviranja tih igračaka-instrumenata osjetio sam se opet kao dijete, fasnciniran jednostavnošću svega. Bio sam iznenađen kako je samo svjež bio zvuk prvih demo snimaka. Nakon što sam prve probne snimke napravio bez ikakve pripreme ili učenja kako svirati sve te nove instrumente, uvidio sam da ti snimci zvuče mnogo više lično i organski nego bilo šta što sam snimao prije. Razmišljao sam zašto je to tako i došao do zaključka da je za mene igračka simbolisala djetinjstvo. Djeca ne misle previše prije nego li učine pokret. Ona samo krenu i zgrabe to što im je na umu, bilo da je to neki predmet, trenutak vremena ili nečija ruka. Bio sam dijete jednom i to nije bilo previše davno tako da sam odlučio svirati i komponovati po tom dječijem konceptu.
Život mi je počeo sa igračkama. Ovih šest kompozicija je počelo sa igračkama. Kroz cijeli proces pisanja i snimanja muzike za ovaj album shvatio sam da se nikada nisam prestao igrati.
Na albumu si koristio i nesvakidašnje „instrumente”. Možeš li otkriti koje?
To su instrumenti poput vrlo loših, jeftinih gitara koje možete naći u knjižarama. Zatim, gomila perkusivnih instrumenata u stilu zvečki za malu djecu. Pored toga, instrumenti-igračke koji se kupuju djeci poput melodike, metalofona i sličnog. Bila je tu i jedna kalimba i jedna petnaestožičana harfa.
Šta očekuješ od ovih 40 i nešto minuta muzike? Tražiš li nekog izdavača van zemlje ili si jednostavno zadovoljan što si objavljivanjem na internetu zatvorio taj proces?
Album je proslijeđen na mnogo adresa i sada ostaje da se vidi da li se sa nekime može sklopiti priča oko izdavanja. U suštini, materijal je u potpunosti završen, snimljen. Proizvod je gotov i to je najvažnije.
Ovih šest numera su zaokružile na neki način tvoj život do Graca. Znači li to automatski da će se u jednom momentu ispred nas naći i drugi dio ove priče?
Svakako. Nisam od onih koji vole puno uživati gledajući i diveći se rezultatu svoga rada. Moje najveće uživanje je u procesu stvaranja tako da dok je ovaj album bio na postprodukciji, pravljenje koncepta sledećeg je odavno počelo. Već sada su završene četiri kompozicije koje će ići u taj, kako kažete, „drugi dio priče”, odnosno sledeći album pod nazivom „Another World”.
Neizbježno je pitanje, kakvi su planovi za dalje? Na čemu radiš trenutno? Koncerti? Projekti?
Uh, o ovome možemo satima. Mnogo je saradnji i koncerata u planu ali najaviću par najvažnijih stvari koje će se desiti u narednih nekoliko mjeseci.
Upravo spremam snimanje projekta sa jednim od vodećih evropskih kontrabasista, Mortenom Ramsbølom, koji je ujedno i profesor džez kontrabasa u Gracu, na najstarijem džez institutu u Evropi gdje sam i diplomirao prošle godine. Sa Mortenom sarađujem od ljeta prošle godine i imali smo seriju koncerata u duetu predstavljajući našu autorsku muziku. Projekat je zapravo album „The Road to You”, koji nosi ime po mojoj kompoziciji koja je za vrlo kratko vrijeme među ljubiteljima balada u društvu džez muzičara univerziteta u Grazu, pogotovo pjevačima, postala jako popularna. Album ćemo snimati u studiju „Artesuono Studio” u italijanskom gradu Udine, gdje će nam se pridružiti i pijanista, Anıl Bilgen. Datum izlaska ovog akustičnog džez albuma nažalost još uvijek nije definisan ali bi se to trebalo desiti do maja 2016. godine kada bi trebali početi koncerti povodom promocije albuma.
Pored toga, radim na fantastičnom projektu sa pjevačicom Cinziom Cataniom. Riječ je o albumu „Come to Light” na kojem će se naći naše najbolje zajedničke kompozicije koje smo skupljali tokom četiri godine rada. U pitanju je vrlo ambijentalan album koji zvukom dotiče polje džeza, elektronske muzike, pa čak i etno muzike. U januaru, album će u Švajcarskoj objaviti izdavačka kuća „Unit Records”, nakon čega se očekuje turneja tokom 2016. godine.
DL