Pink Floyd
Piper at the Gates of Dawn
Sabijam ove redove na dan 6. avgusta 2014. godine, i ovo napominjem kako bih bliže odredio da je na jučerašnji dan, dakle 5. avgusta davne 1967. godine javnosti dat na konzumiranje prvi studijski album britanskog benda Pink Floyd, kršten kao The Piper at the Gates of Dawn.
O ovom albumu, kao i o samom Floyd-u napisane su stotine hiljada rijeći. Stoga ću se truditi da zaobiđem standardni recenzivni pristup i osvrnuću se na ono iz čega se rodio ovaj album, na karaktere i sudbinu gorku.
E sad, nema sveta ni planete gdje se nije čulo za Floyd-ovce i njihovo dostignuće ne samo u muzičkom, nego u sveukupno umjetničkom, pa čak i sociološkom smislu. Upravo ta neprocjenjiva zaostavština ovog benda budi radoznalost kako su započeli svoj put od nekoliko Oksfordskih studenata koji su počeli da flertuju sa blues numerama do jednog od najinfluentnijih i najoriginalnijih bendova od Velikog praska pa na ovamo. A sve je počelo ’60-ih godina, na čuvenom Oksfordu.
Ukratko: četiri avangardejca – Syd Barrett, Roger Waters, Rick Wright i Nick Mason udružiše se i upuštiše u muzičko stvaralaštvo. Inspirisani ranim rock ‘n’ roll, blues i jazz stvaraocima u početku su svirali njihove obrade, s tim što treba naglasiti da su od samog starta počeli da grade nešto novo – novi zvuk, furali su nesvakidašnji izgled i trudili se da ne prate ustaljeni koncept bendova. Ove novotarije bile su inicijativa prvog od pobrojanih članova benda – Rogera Keitha Barreta, široj raji poznatijem kao Syd Barrett. Ovo momče, student umjetnosti i poznati „čudak” nosi najviše zasluga za originalni psihodelični i vizuelno prepoznatljivi karakter benda, i koji se i dalje smatra jednim od tipova koji su unijeli revoluciju u svijet alternativne muzike.
Nakon što su se formalno ustrojili i od The Pink Floyd Sound-a postali Pink Floyd, dali su se u organizaciju snimanja prvih autorskih kompozicija. Kako su već imali svoju publiku i bili čuveni u undergraund krugovima tog vremena, nekako se očekivalo da će im snimanje sopstvenih materijala lagano leći. Tako je i bilo u početku: izbacili su singl „Arnold Layne” koji je prilično dobro prihvaćen, iako je fetišistička tema kojom se bavi ova numera izazvala šokčić u poznato rigidnom Britanskom sistemu. Uslijedio je i singl „See Emily Play” kojim su pokazali da nastavljaju sa psihodeličnim krojenjem muzike, uz isto bojanje sebe i svojih nastupa. Opšte je poznato da su glavni suplementi pri stvaranju ovakvog karaktera benda bili razni opijati, a na prvom mjestu stari, dobri LSD, jako popularan u to doba. Barrett je pronašao veliko zadovoljstvo u „gutanju” LSD-a i ostalih radosti tog tipa, izjednačavajući svoje tripove sa naletima inspiracije.
Sve u svemu, bend se bacio na snimanje albuma. Sklopili su ugovor sa EMI, rekordovali se u čuvenom Abbey Roads Studios i sklopili album od 11 autorskih kompozicija, uglavnom napisanih i komponovanih od strane Syda Barretta i uočljivo obojenih njegovim uživalačkim hobijem. Syd mu je i dao taj misteriozan naziv The Piper at the Gates of Dawn. Ustvari to je naslov jednog od poglavlja iz Barrettove omiljene knjige The Wind in the Willows, autora Kenneth Grahama. Za divno čudo, album biva dobro prihvaćen iako je predstavljao nešto potpuno novo i do tada nečuveno. Kreirali su svoj stil, publika im je rasla, bili su što-no-vele kul. Da, sve je bilo kul dok drug Syd je svoj flert sa opijatima zamijenio čvrstom ljubavlju sa istima, što je počelo da unosi probleme u funkcionisanje benda. Po samom izlasku albuma, Barrett počinje da sa nepredvidljivim ponašanjima, koja su počela da izazivaju grdan broj komplikacija. Te se nije mogao fokusirati na obaveze vezane za bend, te je bio skoro nesposoban za live nastupe i gotovo nemoguć za bistru komunikaciju. Svima je postalo jasno da je siroti Syd dobro zaglibio i da njegova psihička nestabilnost ne sluti na dobro.
I tako je The Piper bio prvi i potonji album na kojem je Syd Barrett vodio glavnu riječ. Već prilikom snimanja drugog albuma u priču se uključuje David Glmour, dok već na promotivnoj turneji tog albuma Barretta više nema. Ometen svime što je sažvakao, povlači se u duboku osamu, u kojoj će ostati do svoje smrti 2006. godine.
The Piper at the Gates of Dawn zauvijek će ostati poznat kao prvijenac golemog Floyda, i kao jako dobar i neuobićajen muzički proizvod tog vremena. Ali, ovaj album je ujedno i legat jedne burne mladosti i nesputanog duha, obojanih acid-om i željom za nečim novim i drugačijim.
Jednom sam pročitao da je ovaj album koštao života Syd Barretta. Ne znam da li je ovo tačno, nijesam siguran. Ali jedno je sigurno – ako ga je koštao života, onda ga je ujedno učinio i besmrtnim.
Television personalities
…And Don’t The Kids Just Love It
U povečerje punk ere (1981.), kada je Pink Floyd već duboko zagazio u Votersov period, grupa okupljena oko Dan Treacy-a izbacila je svoj prvijenac. Te godine se rodio, na prvo slušanje naivni, ali užasno šarmantni album “…And Don’t The Kids Just Love It”. DIY je ovom ostvarenju dao svježinu koju su rijetko kada imali na kasnijim, dosta mračnijim ostvarenjima. Treacy i ekipa su na baretovskim igrarijama poput Bike, Matilda Mother i Astronomy Domine, napravili jedan novi svijet, prožet Joy Divisionom i nekim punk stvarima sa periferije ovog žanra. Kratki, sarkastični akustični komad muzike “I Know Where Syd Barret LIves” otkriva više o ovom bendu nego neke od njihovih poznatijih numera. Svojevrstan omaž Arnold Layne-u na coveru njihovog prvijenca je uz sam naslov još jedan znak na putu.
Supergrass
I Should Coco
Supergrassov studijski debi “I Should Coco” iako je vjerovatno najsiroviji od šest albuma ovog izuzetno zanimljivog alt-rok sastava, nikada nije stigao do srca iskrene anarhije i ludila Barrettovih minijatura. Svega ima na ovom ostvarenju i začudnih harmonija i vratolomnih sinti i bas linija, skoro pa cirkuskih vinjeta, ali kao da su Coombes i ekipa svjesno prekrili Barretta sa što su više mogli slojeva svoje sopstvene lucidnosti. Ostala je i urbana legenda o njihovom kampovanju pred kućom Crazy Diamonda, kako bi makar na tren vidjeli utihnulog genija. Ipak, odmarajući se 2010. od Supergrassa, stvari su donekle izašle na vidjelo. Gaz Coombes i Danny Goffey su na brzinu sklepali bend nazvan “The Hot Rats” na čijem se za sada jedinom albumu “Turn Ons” nalaze obrade onih na čijim su se djelima formirali kao muzičari. Između obrada Reeda, Bowiea i drugih nalazi se i Barrettov “Bicikl” sa debija Floyda.
Kevin Ayers
Bananamour
Savremenik i prijatelj Syd Barreta, nedavno preminuli (februar 2013.) Ayers je sa svojih 17 solo albuma ostao malo u zapećku u odnosu na ono što je uradio sa bendom Soft Machine koji su uz Floyde bili utemeljivači psihodelične scene Britanije. Na albumu “Bananamour”, četvrtom po redu u nemalom opusu, davne 1973. godine Ayers ostavlja neke od najboljih numera cijele diskografije. Između njih savršen omaž svom prijatelju kroz pjesmu “Oh, What A Dream” podsjeća na Barrettove melodičnije solo radove poput “Dominoes” i neke partije “Pipera”. Osim Barrettu, Ayers se ovim albumom zahvalio još jednoj muzičkoj ikoni – Nico, kroz numeru – “Decadence”. Ako u njegovim pjesmama želite čuti više o momčetu koji je osnovao Pink Floyde i ispisao njihov kamen temeljac “Piper at the Gates of Dawn”, onda poslušajte Ayersov rani singl “Religious Experience (Singing a Song in the Morning)”, na kojem Barrett osim što svira gitaru, pjeva i prateće vokale.
Zombivoje
{jathumbnail off}