Razgovor sa legendom metal muzike, Philipom Anselmom vokalom Pantere, Down, Superjoint ritual, Scour, Phil H. Anselmo and the Illegals je urađen skajpom 14. januara 2019. godine zahvaljujući njegovoj PR Liz i njenom kućom Earsplit. Dogovoreno je da se priča o aktuelnim dešavanjima oko benda. Phil zna često da odluta na druge teme, jer ima puno projekata i vodi izdavačku kuću Housecore, pa je intervju i ograničen na 20 minuta. Da bi za mene ovaj razgovor imao stvarni smisao pored toga što ću pričati sa tolikom veličinom, poslao sam snimak crnogorskog metal benda Gomila nesklada i zamolio Phila da da komentar. Iako sam imao problema sa konekcijom i mikrofonom, Šhil je bio strpljiv, a zatim se čulo: „Yo! Brother, now i can hear you“ i intervju je počeo.
Da, sad se čujemo, hvala na čekanju. Za početak da te pitam da li si čuo bend iz Crne Gore koji sam poslao?
Jesam, Liz mi je proslijedila snimke. Ne znam ništa o čemu se pjeva, ne znam ni naziv benda, ti si poslao engleski prevod pa sam saznao, ali ovo ubija. Mogu ti samo reći da metal u tvojoj zemlji ima budućnost!
Ok, jedan od razloga zbog kojeg radimo intervju je nastup tvog benda na ovogodišnjem Exit festivalu. Dolazite na ljeto da svirate. Da li si čuo nešto o festivalu ili možda o sceni i bendovima sa Balkana?
Ne, nisam.
Šta očekuješ od nastupa?
Očekujem super nastup, puno ljubavi, i hevi metal brate!
To je festival koji miješa razne stilove, kao i komercijalnu muziku, i alternativu. Šta misliš o tomei?
Jebi ga, bio sam sa obje strane. Pojavićemo se, odraditi koncert. Nema puno frke oko nas, to smo mi, daj nam pojačala, bubnjeve, publiku i koncert ćemo odraditi najiskrenije, ma gdje god svirali.
Puno toga radiš reci mi šta se trenutno događa kod tebe?
Pa trenutno najviše radim sa The illegals. Radimo probe da bi zvučali dobro, zategnuto, radimo baš jako. Idemo za Južnu Ameriku za nedjelju dana, pa Australija u martu, i onda smo na ljeto u Evropi. Zaista pretrpano čovječe. Imamo novog basistu Derek Engemana bio je u bendu Catlle Decapitation, gitarista u mom bendu Scour, sa nama svira bas. Tako da pokušavamo da budemo „tight“.
Reci mi kako si izabrao naslov za album „Chosing mental illness as a virtue?“
Pa. Nisam imao nikakvih dvoumljena oko tog naziva. Mislim da sam uvijek imao neku vrstu mentalne bolesti. Uvijek. To seže još od mog djetinjstva, ludog života, mislim da je cijeli spektar mentalnih povreda uradio dobar posao. Cijela poruka tog naziva jeste da ja ništa ne mogu da uradim povodom mentalne bolesti, moje mentalne bolesti. To nije nešto što jednostavno ode. To je nešto što moraš da održavaš, bilo da ga potiskuješ ili u mom slučaju da sakupiš tu negativnost, ta teška osjećanja… I baš kao tekst za „Mouth for war“ kanališem ta mračna osjećanja u produktivnost i energiju. Tako da uzimati nešto negativno i napraviti pozitivno, to je bila poruka.
Lično mislim da svi živimo u takvom vremenu da je to u stvari neophodnost muzike, taj tvoj stav da pravimo od negativnog pozitivno, da to nije fantazija, već život…
Slažem se. Slažem sa sa tobom 100%.
Ali šta je onda sa ovolikim nagomilanim bijesom. Da li se on može iskoristiti kao energija?
Možemo, možemo. Samo trebamo… iskreno, ovo može zvučati kao hipi, ali možemo biti bijesni koliko hoćemo, ja mogu biti bijesan koliko hoću, ali ako ljubav stavimo na prvo mjesto, ako stanemo deset sekundi, usporimo, uzmemo dah, vidimo koji su problemi, šta je u pitanju, i usmjerimo ih na pravo mjesto, to je ono što će nas vući naprijed. I biće nam svima bolje čovječe.
Sa svim svojim bendovima praviš muzičku istoriju. Da li misliš da si okrenuo cijeli krug i da počinješ ispočetka?
To je interesantno pitanje. Jer sam razmišljao da uradim čistu hevi metal ploču. Ako budem radio sledeću ploču želio bi da pored toga što sam radio na „Choosing mental illnes“ koristeći death metal, blek metal i ostale podžanrove uradim čistu heavy metal, thrash ploču. Jednostavno kad se uhvatiš za ekstremne žanrove, želiš da osjetiš tu moć, i da se držiš toga u svom repertoaru, tako da bih volio da se opet malo vratim na početak. Zanimljivo što si rekao pun krug, jer zbog čega me ljudi znaju i od kada sam poznat jeste prvo izdanje sa Panterom. I nešto što ljudi uvijek od mene očekuju jeste da čuju pravu hevi metal ploču. I to je nešto o čemu aktivno razmišljam.
Moram da te pitam što te sigurno mnogi pitaju. Da nije bilo fatalne noći u Ohio, Columbus-u (ubistvo gitariste Pantere Dimebag Darell-a prim. prev) da li bi Pantera ikada više zasvirala zajedno?
Pa… tu je mnogo spekulacija, ali moje lično mišljenje je da bi se to desilo, da, apsolutno.
To je sjajan odgovor za sve fanove.
Da. Ali stvarno tako mislim…
Poslednje pitanje za ovaj put. Da li misliš da si i dalje klinac? (Izvučeno iz dokumentarca o bendu i Philove izjave:“ Don’t underestimate the kid! You’re fucking crazy if you do, and i’m the kid! Prim.prev)
Haha. Mislim da sam jednim dijelom u glavi klinac, da. Ali u ovom obnovljenom, rehabilitovanom pedesetogodišnjem tijelu slomljene kičme, koljena, kostiju i ostalih sranja, čim se osjetim bolje guram naprijed kao da imam dvadeset godina, i završim tako što ponovo povrijedim sebe. Tako da mislim da će dio mene uvijek biti klinac, ali veliki dio mene, moj skelet je svaki sekund, svaki mjesec, svaku jebenu godinu starao i starao…
Da, ali ipak ne podcjenjuj klinca!
Ne podcjenjuj klinca i očinstvo. Uvijek ćeš imati simbiozu, klinca, mladosti, i očinstva, moj brate!
Hvala puno na razgovoru, bila mi je velika čast pričati sa tobom. Vidimo se ovog ljeta u Novom Sadu.
Hej, hvala tebi što si me pozvao, i što smo na kraju odradili ovo kako valja, Bring it on! Much love, Phil!
Razgovarao: ĐorđepunX