Ogroman uspijeh donosi velike materijalne nagrade. Obilje opušta čovjeka. Obilje opušta duh, opušta volju, spušta gard i čovjek gubi oštrinu i ivicu. Desilo se to mnogim bendovima i mnogi će pasti u istu zamku. Sigurno vam barem jedan ili dva padaju na pamet dok ovo govorim. Ima i onih koji nikada nijesu dostigli tu materijalnu zavisnost – svojom ili tuđom voljom – nebitno. Pentagram, iako su jedni od pionira teškog zvuka, iako su jedni od najcjenjenijih i posljednjih godina i najcitiraniji, nikada nijesu dostigli te komercijalne „vrhove” (namjerno pod navodnicima). I bogu hvala da nijesu, jer da jesu, danas ne bi smo imali „Last Rites”. Nije ovo uvod za hvalospjevnu recenziju. „Last Rites” jeste vrlo dobar album, ali nije nikakvo čudo neviđeno, niti je jedan od onih albuma koji mijenjaju pravac plimnog talasa, ali kada ga nekoliko puta preslušate, ne možete da se začudite da ljudi, ili je možda poštenije reći, čovjek, nakon svih ovih godina, i dalje izdaje ovako upečatljivo jake albume. Izvođenje je ovdje u prvom planu. Mogu pjesme biti potpuno prosječne, ali kada su ovako ubjedljivo izvedene, svaka ponaosob će se izdvajati na pozadini muzičke kakofonije. Držim u rukama gitaru jednog poznatog proizvođača. I nije važan proizvođač, ali tu činjenicu napominjem jer jedino oni uspjevaju od komada drveta da naprave plemeniti instrument, svom ljubavlju, minucioznim obraćanjem pažnje na detalje, lakom koji miluje prste dok je dodirujem. „Last Rites” je nešto poput toga.
Nikola Franquelli