Problem sa dokumentarnim filmom „Pearl Jam – Twenty” nije u onome što se pojavilo kao konačni proizvod, već u onome što se od njega očekivalo. Od alt-rokera bez dlake na jeziku, onoliko iskrenih koliko to danas može biti svjetski poznat hitmejker, očekivalo se u najmanju ruku nešto što će publiku prodrmati iz korijena. Dobilo se nešto sasvim drugo. Dobilo se ono što se i najavljivalo. Dokumentarac o 20 godina jednog od najvećih bendova današnjice koji će poljuljati samo fanove. Ispostavlja se da je tih 120 minuta dokumentarca bilo prekratko za ispričati priču, protkanu ovlaš doticanjem najglavnijih momenata njihovih života i karijere. Od režisera koji u svojoj karijeri bilježi filmove usko vezane za rok tematiku kakvi su „Almost Famous” i „Singles” (u kojem se pojavljuju i sietlski rokeri), tražilo se da makar žarom rok novianra (što je bio prije filmske karijere) prenese storiju ove petorke. Cameron Crowe se opredjelio ne za rokumentaristički, već za jedan drugi pristup. Prijateljski, fanovski. Možda je ovome šurovala i činjenica da je čovjek u isto vrijeme radio i svoj novi film „We Bought the Zoo”. Ako nije tako, onda je „Pearl jam – Twenty” samo asamblaž najzanimljivijih dijelova prvih dvadeset godina njihove karijere, protkan zanimljivim backstage snimcima, rijetkim snimcima sa koncerata i privatnih videoteka, te isječaka iz raznih televizijskih emisija. Daleko od toga da je Croweov dokumentarac loš. Samo nepobitna je činjenica da je i mnogo više od dva sata koliko traje, premalo da se u priču umetnu teme kakve su Wedderov život bez oca, overdouz prvog pjevača Andy Wooda, prekonoćni prelazak iz zadimljenih klubova na najveće stadione i festivale, otuđenje od publike i benda, donkihotovska borba protiv Ticketmastera, odnosi sa Curt Kobainom, nastanak i rasprodaja grunge pokreta, te brojni lomovi, usponi i padovi, tragedija u Roskildu, Neil Young… Ovako, dobili smo jedan vikipedijski osvrt na prvih dvadeset godina stvaranja. Najveće blago ovog ostvarenja su svakako ti privatni snimci i rijetko viđeni koncerti. Neprocjenjivo je vidjeti bend kako svira „Alive” na svom drugom nastupu 22. decembra 1990. u Sijetlu. Sličan momenat je i onaj kada u Wedderove ruke dolazi kaseta sa njihovim prvim demo snimkom. Spisak takvih detalja u filmu je podugačak. No, ipak utisak je da svi ti detalji ne čine baš najbolju cjelinu. Stoga, treba naglasiti da je ovo film za fanove. Za njih ovdje itekako ima i pikanterija i svih drugih sastojaka koji su im prijeko potrebni da ih održe živim do novog PJ albuma. Ovaj kolažni dokumentarac svoj smisao dobija u jednom kratkom momentu. Usputnoj konstataciji jednog od aktera koji kaže da mu se čini da je Pearl Jam tek počeo da stvara muziku. Znam da će mnogi pomisliti da je konstatacija tendenciozna, ali ako je bend sa ovolikim turbulencijama uspio preživjeti i snimati odlične albume, mora se postaviti pitanje šta se može očekivati od zrelih četrdesetogodišnjaka bez potrebe da se ikom dokazuju, bez jurnjave za rokovima, emisijama, festivalima… „Backspacer” je valjda pokazao da je bend još uvijek svjež. Ako ne onako kako je bio na albumu „Ten”, a što je valjda i nemoguće, onda sigurno na nekom novom nivou. Kada pogledate „Pearl Jam – Twenty” biće vam kristalno jasno i na kom.
ld