Skeptično i sumnjičavo sam pristupio preslušavanju ovog novog Pearl jam albuma. Držao sam ga u playlisti i gledao danima, mjerkao, sabirao i oduzimao, posmatrao kao mačak kada posmatra miša. Pomalo mi je dosadio njihov stil koji gaje već više decenija, onako karakteristično niti melanholičan, niti nešto pretjerano veseo i tipično američki zvuk kome pomalo nedostaje avanture. To je subjektivni doživljaj i molim vas da mi oprostite ako ga ovdje iznosim, ali i to je sve dio doživljaja.
Tmurne misli su se počele množiti na početku uvodne „Scared of Fear“, ali uhvatih nešto da radim i da odvajam subjektivno od objektivnog. Do kraja ove pjesme je magla sumnje polako počela da čili i da se tijelo pokreće u ritmu pjesme. Op, nešto se ovdje ipak događa, ovdje ima nečega i to me pomjera, a gdje dima ima, ima i vatre, i već sa narednom „React Respond“ je moja pokolebana vjera u Pearl Jam obnovljena. Nije mi puno trebalo, jel, samo dvije pjesme, ali kada te dvije pjesme ovako dobro zvuče, nakon ovoliko godina sviranja, snimanja i turneja i svog zasićenja, pa ne može nego tako. A onda kreće „Wreckage“ i ostajem zapanjen i otvorenih usta – ponovo su uspjeli da omađijaju osjećanja i zalelujaju maštu slušaoca. Ova pjesma odmah ide u sam vrh njihovih najuspješnijih pjesama i od ovog mjesta pa na dalje ide samo lagano preslušavanje i lelujanje na povjetarcu.
Najbolji materijal je skoncentrisan na samom početku albuma, i ostatak donekle varira, ali to ne bi trebalo da obeshrabri niti jednog poštovaoca benda jer su Pearl Jam uspjeli još jednom. Više od pola albuma su pjesme koje obaraju sa nogu i to je neviđeni uspjeh nakon svih ovih godina. Long live Pearl Jam i da nam podare još ovako dobrih pjesama.
Nikola Franquelli