Propustio sam da preslušam prethodni Pearl Jam album iz 2006 godine. Malo sam se zamorio njihove muzike, i pored toga što ih volim i cijenim, ipak sam osjetio da mi treba malo nešto drugo, nešto jače, da se malo odmorim, zasitim drugih novotarija i onda da se ponovo bacim na preslušavanje opusa Pearl Jam. Stalno sam planirao da ih malo posjetim, preslušam i pogledam jedan nevjerovatan živi đeviđe koji sam negdje u kini trgovao i nikako da provalim jel to autentično njihovo izdanje ili neki kineski polufabrikat odličnog kvaliteta. I tako su godine prolazile, prođe i 2006 godina, a ja nikako da se nakanim i krenem, i znate što, bolje tako, jer sam sada itekako spreman, i više nego spreman i otvoren da ih ponovo slušam sa svim onim entuzijazmom koji je strujao kada sam ih prvi put čuo, i svo čekanje se uveliko isplatilo. Maksima „nikada ne znaš zašto je i to dobro” se itekako dokazala po nebrojeni put. Već je pola recenzije prošlo, a ja još ne spomenuh novi album nego pričam o sebi. Pa u tome jeste i poenta, da vam prenesem ono što ja osjećam dok slušam ovaj album i ovaj bend, u nadi da ću barem jedan mali dio atmosfere uspjeti da vam dočaram, i možda, samo možda, uspijeti da vas podstaknem da se zainteresujete za „Backspacer” i preslušate ga, pa i da ga kupite. A „Backspacer” je iznenađenje u svakom pogledu, gore, dolje, lijevo, desno i u svim kardinalnim i interkardinalnim pravcima, u dvije, tri i sve ostale vremensko prostorne dimenzije. Na posljednjim albumima je bilo pjesama koje su meni zvučale dosta eksperimentalno i nisu mi se uklapale u cijelu sliku. Bilo je tu nevjerovatnih hitova, ali većinom su to bile sporije pjesme. Na ovom novom albumu, Pearl Jam su kao preporođeni, kao da su se vratili unazad u vrijeme u neku vrstu druge mladosti. I više je nego očigledno da su itekako uživali radeći ovaj vrlo direktan album, kratak (najkraći u karijeri, svega 36 minuta, ali, 36 minuta hitova), pitak, i nadasve, prijatan i slušljiv album koji se vremenom sve više zavlači pod kožu, kao neka ritmična krpelj. Prepoznatljiv Pearl Jam zvuk i stil (a stvarno moram spomenuti nevjerovatno Cameron-ovo bubnjanje) a opet nešto novo, nešto intrigantno, nešto jednostavno, nešto toliko interesantno i zanimljivo a neuhvatljivo, nešto što stvarno ne mogu objasniti a već danima u glavi vrtim ove redove i sve premišljam što nedostaje, što to ne uspjevam da dočaram. Ono što izdvaja uveliko ovaj album od svih prethodnih je jak uticaj pop-a. Nemojte me pogrešno shvatiti, nije pop album, dosta ima uticaja, i to sam bend ne skriva, i zvuči odlično, ali nije čisto pop album, i upravo ova atmosfera, ovaj uticaj, je ona nit vodilja koja golica maštu i sva ostala čula tokom preslušavanja ovog albuma. Dođavola, Pearl Jam su snimili najbolji pop punk album ikada snimljen, i svi oni nalickani, mršavi, našminkani i fensi tzv. pop punk bendovi unazad pet, šest godina, koji znaju za gornje ćetiri žice na gitari, tri tona i da kukaju svaki put kad im se prospe supa i od toga misle da su napravili hit, nisu ni primaknuti ovom ostvarenju Pearl Jam-a, ni do koljena, ma ni do nožnog palca. Ne može? Preslušajte „Backspacer” i uvjerite se da je sve, apsolutno sve na ovom bijelom i malom svijetu itekako moguće, a naročito kada Eddie Vader pjeva kao na pjesmi „The End”.
Nikola Franquelli