Melankolija Marjan Expressa
Šest godina živio sam u studentskim domovima, od stare Šare, preko Save do Cvjetnog naselja, s ovakvim i onakvim cimerima, u svakakvim sobama na deset-petnaest kvadrata, i ne bi te dane, sva ona gusta i lijepa jutra, bizarne ljepljive večeri i sve ono važno i nevažno između, nizašto mijenjao. Bilo je tu i tamo problema, debila, gužve, buke i svačega, al sve u svemu, Hladno pivo je dobro znalo o čemu priča u onoj ‘Studentskoj’: tople vode i grijanja koliko hoćeš, menza u podrumu, kasnijih godina brzi broadband u sobi, miješani paviljoni, diler na svakom katu – znam ih dosta koji se od tamo ne bi maknuli doživotno.
Imao je taj život gomilu svojih velikih i malih rituala, a onaj univerzalni i vjerojatno najvažniji bio je kolektivni odlazak kući. Ja sam ulovio dvije zadnje godine prije dovršenja auto-ceste, uvođenja brzih autobusnih linija i prije nagibnih vlakova – za nas Splićane to je uglavnom značilo cjelonoćno truckanje Marijan Expressom, što se zimi, za onih famoznih vlak-u-snijegu ličkih glavljenja, znalo otegnuti na dvanaest-trinaest sati, s tim da su svi bili pijani već do Karlovca, Ogulin i prve snjegove pratila je kiselina u grlu, a Knin – jebiga, Knin je već bio novi dan i trebalo je na kolodvoru obnoviti zalihe, nekako se dočepati kuće. S prometnim restrukturiranjem, čini mi se, ti su čoporativni egzodusi nepovratno postali prošlost: vrijeme putovanja skratilo se za pola i sve se nekako rasulo.
{youtube}j8YZIFDJ8C8{/youtube}
Rituali obično imaju neku glazbenu podlogu, vlastiti soundtrack. Ovaj je za mene – iako kolektivna himna baš nekako tada postaje prilično precizan opis čitave putešestvije ‘Evo me doma’ s albuma prvijenca splitsko-studentskog benda Leut Magnetik – barem za ljetnog raspusta, počinjao s Patrolinim ‘Ne pitaj…’. Ovaj A1 s jedine ploče prvog Metessijevog benda, standard zagrebačkog novog vala, napisan i aranžiran prije nego je Renato konačno otkrio Springsteena u sebi (priču koju je kasnije sasvim solidno brijao sa Zvijezdama), imao je za mene neku neobičnu privlačnost. Danas kontam – iako je okidač jasan, u ušima su mi u pustim popodnevima u holu studentskog centra, kad je sparina već užasna, asfalt ubija a ispiti te još drže na kontinentu, u lupu titrali oni dozlaboga doslovni stihovi o praznicima i ljetnom raspoloženju – da je na stvari bila specifična melankolija koju ova pjesma sa sobom nosi. Onaj neki mali, nenapuhani patos odlaska, otiskivanja u sve ono nešto uvijek nepoznato i novo, ma koliko ga smatrali svojim, naznaka paranja spona, razdora u kontinuumu svakidašnjice.
Odlazak se, pa koliko rutinski i nevažan bio, na neki način ipak odvija u molu; kronotop svakog putovanja, pa i banalne ljetne ekskurzije, uvijek je neizvjestan te, barem za mene, neizbježno melankolično uokviren. I baš je taj osjećaj, najbolje uhvaćen u refrenu – usprkos college-rock poetici, sladunjavim vokalnim aranžmanima, plesnoj, off-beat kitici i svemu ostalom – odveo ovu pjesmu u neke sasvim druge vode, tjerao me da je opet i opet puštam dok mi dlakave noge vire kroz prozor prizemne sobe u C paviljonu doma koji će, odmah po našem prvom velikom odlasku, iznutra biti kompletno srušen.
Ipak, već se treća pjesma sprema uvući u ovaj tekstić; možda je to znak da je Patrola zauvijek ostala zamrznuta na prvoj godini studija. No što je, tu je: uza sve novovalne pripreme te smo se godine ipak iselili uz slavonskom rakijom zaliveni rif pjesme ‘Iza zida’ Satana Panonskog, koji se u neprekidnom lupu izvijao iz nasred hodnika postavljenog Marshall Valvestatea od milijun Watti jednog druga kojem sam zaboravio ime, dok su se praznili vatrogasni aparati i stolicama kršili prozori, jer, razumije se; za nama ništa neće ostati.
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta