Emanuel Mani Larsen je između školovanja na liceju u južnom Parizu i građenja uspješne karijere strip autora, uspio i izraziti sebe kroz pank, a čini se upravo tako je i dospio do prvih odštampanih radova na polju stripa. Njegovi kaiševi su izlazili na stranicama muzičkih fanzina.
Negdje između ispisao je svoje redove u Spiru magazinu i kući Dargaud, a kada je konačno krenuo u ostvarenje sopstvenih zamisli dograbio je i glavnu nagradu u Anguelmu. Tik prije nego što je sa “Svagdanjom borbom” ovjenčao sebe lovorikama, izbacio je odličan serijal Une aventure rocambolesque de… koji je putem kuće Darkwood konačno stigao i do nas. Makar njegova prva – briljantna pedesetostranična minijatura o Sigmund Frojdu i njegovom susretu sa Divljim zapadom.
Da ne bi tupio, dio priče pojašnjavaju izdavači u samom uvodu: “Rokamboleska vodi poreklo od imena Rokambol, prvog antiheroja, a zatim junaka serijala romana pisca Pjera Ponsona di Teraja. Rokambol se prvi put pojavljuje u romanu Tajanstveno nasledstvo koji je u delovima objavljivan u francuskim novinama Le patri 1857. godine. Rokamboleska je s vremenom počela da označava preterane i neverovatne avanture koje nisu previše zasnovane na stvarnosti.”
Fantastične avanture Rokambola će inspirisati mnoge u kasnijim vjekovima, među prvima Fantomasa, Arsen Lupena, Sjenku… Prepoznaćete stripovski šablon koji može voditi do Leo Pulpa, Alan Forda, Grua… Ostalo je zabilježeno, doduše nevažno za našu priču, da je Rokambol možda i prvi metafikcijski karakter.
Serijal koji je otvorio Frojd, nastaviće Van Gog, Atila Bič Božji, Robin Hud, Neznani junak, u periodu od 2002. pa do 2009. godine. Kako je cijela priča startovala u beogradskoj “Tamnoj šumi” četvrtog decembra, moramo malo sačekati do njene sledeće sveske.
Ono što donosi Frojdova rokamboleska je urnebesni, britki pančlajni, bazirani na nečemu što se zaista dogoodilo. Frojdova posjeta SAD-u 1909. je tek fusnota u njegovoj bogatoj biografiji. Nakon što je odbio jedan poziv da održi seriju predavanja na Clark Univerzitetu, Frojd je prihvatio drugi koji je uključivao i za to vrijeme pozamašnu svotu novca. Ono što je zanimljivije je da je na ovaj put Frojd krenuo sa nešto mlađim kolegom Jungom. Da se Larsen pozabavio i ovim stvarima u svojoj rokamboleski ko zna dokle bi došlo njegova bravurozna minijatura.
Najveća mana prve sveske serijala je upravo njen obim. Na 48 strana, Larsen majstorski razvija dvije priče, koliko daleke, toliko i prepletene. Prva je Frojdova misija da odradi psihološki profil Novog svijeta, a druga je potraga psa lutalice, da, dobro ste pročitali – džukele, za sopstvenom dušom. Naravno, priča je prepuna simbolike, pa se između redova kroz odnos Frojda i njegovog sluge, odnosno Frojda, “kauboja i indijanaca” čita nadobudnost i kompleksi više vrijednosti žitelja starog kontinenta. Sve to, naravno, začinjeno nezaobilaznom sentencom: “pričajte mi o svojoj majci” koja uvijek pogađa u centar, baš kao i najbolji od najboljih gegova starih majstora Uderza i Goscinnya od kojih Larsen i crpi dio vokabulara, ali i zapleta.
Sa druge strane Pasji život kroz lik jednako glavnog protagoniste – džukca Spota, priča istoriju američkih odnosa. Njegovi razgovori sa sabraćom, napaćenom, ukroćenom, zatočenom ili slobodnom jednako tako su se mogli voditi na plantažama pamuka, po getoima ili nekada gigantima kapitalizma, danas ruiniranim spomenicima istog, kakav je recimo Detroit.
Upravo ove stvari čitaocu ne daju da se opusti i na Pasji život posmatra kao na laku zabavu. Slatko gorka pilula daje dovoljno povoda da se stavi prst na čelo i razmisli o svemu što se izdešavalo od početka prošlog stoljeća na ovamo, sa akcentom na trenutni svjetski poredak. Daleke reference na “mi smo 99%” jednako su važne kao i one koje Frojda pretvaraju u običnog bečkog fićfirića umornog od “Tamošnjih koka i njihovih jadnih problema”.
Prava istorija je kako se čini, po Larsenu, uvijek negdje između. Valjda bi tako i trebalo da bude. A to između su možda upravo minijature poput ove rokamboleske o ocu psihoanalize.
DL