Kalauz za zahrđale ključanice
Bilo je neko ljeto krajem devedesetih, slegli su se već pomalo tragovi oklopnjaka četvrte gardijske koji su doma vratili dobre i loše olujne momke, utišali su se, do praga čujnosti, zvukovi veš-mašina, frižidera, televizora i hi-fi uređaja pogrešne nacionalnosti koji su za njima mjesecima stizali na pretovarenim prikolicama kamiona i traktora, a mene je za sve to skupa, realno, bolio kurac. Imao sam 14-15, nisam imao love, a u grad su, u ljetno kino Bačvice, kao valjda prvi srpski rokeri poslije rata, stizali Partibrejkersi. Trebalo je, dakle, samo pričekati da prođu prve dvije-tri stvari (iako koncert kojem ne vidiš početak skoro i nije koncert, njegova je naratološka struktura nepovratno narušena), popeti se, preko nečijih ruku, na zid u točki gdje se već rune solju izjedene cigle, preskočiti žičanu ogradu i zatim se, trkom, umiješati u masu – što bliže stejdžu to bolje. I sve bi prošlo kao toliko puta do tad i nakon toga, da se između nas dvojice-trojice i benda koji je upravo prašio ‘Gubitnika’ nisu ispriječila 3-4 lokalna zaštitara koji su nas, prije nego su nas ekspresno vratili preko Drine, dobro našamarali jer ‘koji kurac smo došli te srbende slušat’. Ušli smo tek poslije polovice, preko nekog slabije branjenog zida; ne sjećam se više kako je sve završilo, al od tada Cane-Antonovo bučnoumjetničko partnerstvo, pogotovo uživo, za mene ima sasvim specifičnu težinu.
Ne znam koliko sam ih puta u međuvremenu gledao, ali moj Partibrejkers refleks lijepo ilustrira prošlogodišnji EXIT. Baš smo, nakon pola dana laganog kuhanja pod limom i propuhanih glava, stigli u Novi Sad i trkom se penjali na petrovaradinsku tvrđavu, ne bi li ulovili početak Portisheada kad, baš negdje između glavnog i Fusion stejdža zvoni telefon i Marko Aksentijević (jel znate vi Marka Aksentijevića?) urla u slušalicu ‘pa gde si, jebote, počinju Partibrejkersi!’. I normalno da sam dva benda na P odmah poredao po nekoj davno baždarenoj emocionalnoj abecedi, i rekao Portisheadu Pa-Pa. I normalno da nisam požalio.
Nemam, zapravo, pojma što me to otpočetka toliko privuklo tom bazičnom rokenrol/ritam i bluz sastavu garažne energije i pankoidne ogoljenosti – vjerojatno upravo potonje. Jest da sviraju iste dvije-tri stvari kroz desetak ploča, da su Canetovi tekstovi i vokalne izvedbe odavno prerasli u vlastitu maniru, a njegov ‘pravoslavni misticizam’ nervira valjda i one krštene, ali su upravo taj izričajni minimalizam, upakiran u masne gitarske rifove, ravan i siguran ritmički udarac te sugestivno, gotovo spoken-word prepričavanje veduta urbanog otpora koje se, na neki čudan način, ipak uspije premetnuti u pamtljiv refren, proizvele barem dvije odlične ploče (prva i treća, iz osamdesetih godina), a od hitova s ostatka dao bi se iskompilirati još jedan vrlo dobar dvostruki album. Ključna riječ je, čini mi se, bila baš ta iz pete i vratnih žila izvučena i rafalno ispucana mladenačka energija (Cane u Radničkoj kontroli ima nekih 16-17, na Partibrejkers prvijencu iz 1985. 20 godina), koju su zadržali i dvadeset godina i dvije države kasnije.
‘Hipnotisana gomila’ nosi provjereni, davno apsolvirani i pouzdano učinkovit recept: usporeni i zamašćeni bazični rokenrol rif preko kojeg je izdeklamiran tada, 1989. akutno aktualni tekst o zavedenoj masi i mišljenju svojom glavom; dok sve ne eksplodira i ponovi se u vrućem, primitivno orkestriranom, ali brutalno dinamiziranom ludilu, u glazbi a i u onoj mnogo mučnijoj stvarnosti koja je slijedila. Još jednom precijenjena publika; promašeno upozorenje, kao i ono nešto kasnije, kad Brejkersi, zajedno s EKV-om, Orgazmom, Divljanom i nekim drugim beogradskim rokerima ponovno pokušavaju muzikom apelirati na zahrđale ključanice, makar i one ‘rokenrol Jugoslavije’. No dobro, nije to, dugoročno, uspjelo mnogima. Jebiga, i drug Stari je bio bravar.
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta