Ko je pratio dešavanja oko Oskara posljednjih godina, pa i decenija, zna da iznenađenja gotovo nema. Ako je neki osjetljiv momenat, provući će se malo više druge rase, drugog pola ili seksualne orjentacije, dati prilika nekoj od napaćenih zemalja ili nepravedno zapostavljenom doajenu filmske umjetnosti. To je uglavnom to.
Ova godina je drugačija. Njome bi trebali prvenstveno biti zadovoljni filmski radnici, jer se nikada ovoliko nije pričalo o filmovima. Da li je Joker otišao predaleko, ili možda promašio filozofiju ljevice i postavio je u ravan sa desnicom? Da li je vizuelno divna 1917 snimana iz jednog kadra ili nas je Sam Mendes sve prevario da povjerujemo da je tako? A jeste, ali ne želimo da vjerujemo. Da li je Jojo Rabit bolji od tematski sličnog, Oskarom ovjenčanog La Vita e Bella i da li Tarantino i Scorsese recikliraju svoja ostvarenja svakom novom klapom.
Van glavne kategorije, ipak nije bilo toliko neizvjesnosti tokom odabira vlasnika zlatnih kipova. Joaquin Phoenix je još sredinom prošle godine viđen kako podiže statuu. Oni koji bolje poznaju njegov život očekivali su da će reći nešto i radikalnije od njegovog pobjedničkog govora. „Kad god pričamo o neravnopravnosti polova, rasizmu, pravima kvir osoba ili pravima životinja, govorimo o borbi protiv nepravde. Govorimo o borbi protiv ideje da jedna nacija, jedni ljudi, jedna rasa, jedan pol ili vrsta ima pravo da dominira, kontroliše i koristi druge. Mislim da smo se veoma odvojili od prirode, da smo krivi za egocentričnost našeg svijeta”, kazao je u govoru-zahvalnici. Možda je to bolje sročio upravo njegov Joker: ,,Je li do mene, ili ovdje postaje sve luđe i luđe?” Ili da primijenimo njegovu sentencu na kolektiv: ,,Kada ste mentalno oboljeli, najgori dio je onaj kada ljudi očekuju od vas da se ponašate kao da nijeste!”Osim Phoenixa Oskara su ponijeli i njegove kolege Renee Zellweger, Brad Pitt i Laura Dern.
No, pravi pobjednici su daleko od zemlje celuloidnih traka. Ruku na srce, jedan od ta dva pobjednika nije dobio Oskara. Ali je bio tamo, i pokazao šta se sve može sa minimalnim budžetom. Mediji su prenijeli da se radi o cifri od 75.000 eura. U našim, a ne holivudskim uslovima to su sitne pare za produkciju filma. Ali, kada se ima vizija sve je moguće. Makedoncima vizije nije nedostajalo. I tako je nastala Zemlja meda – svojevrsni neformalni pobjednik ovogodišnje dodjele Oskara.
O ovoj divnoj priči, u novom izdanju jedinog crnogorskog filmskog magazina Camera Lucida, urednica Maja Bogojević bilježi impresije sa projekcije filma na Manaki Brothers festivalu održanom u zemlji ovog filma – Makedoniji. ,,Sniman tri godine, bez scenarija i prethodnih priprema, u najtežim zamislivim uslovima za filmsku ekipu 21. vijeka, bez struje, vode, bez udobnog urbanog smještaja (kampovali su sedmicama, jedino svijetlo je bilo prirodno dnevno i baterijska lampa, vraćali se u Skopje da napune potrošene baterije itd.), konačni sirovi materijal je brojao oko 400 snimljenih sati…”. Ova filmska teoretičarka zaključuje: ,,Ova sjajna doku-opservacijska filmska ekipa u početku nije znala gdje će ih priča voditi i prepustili su kameri da bilježi život”. Kamera je to i uradila. Makedonski film o pčelarki Atidži koja živi u prirodi i od prirode ispisao je posebnu stranicu ne samo svoje zemlje već i neprikosnovene Akademije filmskih umjetnosti i nauka. To je prvi film nominovan i za najbolji dokumentarac i za najbolji strani dugometražni film. Kratka škola filma i života.
Još jedna nama bliska priča je obišla svijet ovih dana. Kao dio ekipe filma 1917 Oskara za vizuelne efekte dobio je momak iz Goražda Izet Bučo. Teško ranjen 1994. godine evakuisan je iz Sarajeva helikopterom UN preko Italije do Velike Britanije. Nakon brojnih operacija, oporavak je uspio, a Bučo će svoje ime upisati u odjavne špice blokbastera kakvi su: Hari Poter ili Pirati sa Kariba. Publicista Dragan Bursać ovu nagradu nazvao je Oskar za život.
U kategoriji najbolji strani film, pobjedio je ultimativni pobjednik Parazit, dok je najbolji dokumentarni film American Factory, o kineskoj fabrici u postindustrijskom Dejtonu u Ohaju. Radnička klasa u 21. vijeku. Ovaj film, za Amerikance jako osjetljive tematike, izašao je kao prvo čedo Higher Grounda, produkcijske kuće Baracka i Michelle Obame. U obje kategorije kladionice su bile jasne. Zemlja meda nije bila favorit.
Ipak, da favoriti uvijek ne pobjeđuju, dokazao je film Koreanca Bong Joon Hoa. Nakon Zlatne palme filmu Parazit je možda, pomislili bi neki, dovoljno i to što je prvi južnokorejski film nominovan za najveću filmsku nagradu. No, 92. dodjela Oskara je pokazala da se mogu upostaviti neke nove granice. Film proslavljenog režisera naslova The Host, The Mother i Memories of Murder je bio prvi pik brojnim filmskim poznavaocima za osvajanje statue za najbolji strani film. Ipak, malo njih je vjerovalo da ovaj film može uzeti i nagradu za najbolji film. Većina nije vidjela ni statue u rukama režisera i najboljeg originalnog scenarija, a kamo li ovaj najvažniji, kojim se Parazit upisao u niz iza Moonlighta, Shape of Water i Greenbook. Pominjanje posljednja tri laureata sa dodjele Oskara, pa i cijele dekade dobitnika ne može a da ne pokaže priličan nedostatak u kvalitetu nagra-đenih ostvarenja. Samim tim odabir Parazita je nešto što donosi nadu u dolazak novih vjetrova kada je ova nagrada u pitanju.
Los Anđeles Tajmsov filmski kritičar Džastin Čeng tvrdi u svom osvrtu na ovogodišnju dodjelu nagrada da je ovo bio „prijeko potreban šamar narcizmu američke filmske industrije, njenoj ljubavnoj aferi sa samom sobom i svojim proizvodima“. On zaključuje da je ovakva podjela nagrada šokirala Akademiju, te da su na teži način shvatili da nijedna zemlja nema monopol nad veličinom.
Većina kritičara smatra da je ovo glas za budućnost filma. Za pravo im daje činjenica da američka kinematografija odavno pati od manjka kvalitetnih scenarija. Svakako je prepoznato da svježe pripovjedače treba tražiti negdje drugdje. No, puko kopiranje azijskih ostvarenja koja dobijaju američko ruho u svega par godina od svog predloška iz komšiluka, osim na blagajnama nije dalo mnogo rješenja. Ako su ta rješenja uopšte i tražena. Kada smo kod Južne Koreje, da pomenemo samo dva, možda najvažnija. Kultni Park Chan-wookov Oldboy je preradio ni manje ni više nego Spike Lee deset godina kasnije, a Into the Mirror iz 2003 je dobio remake već pet godina nakon premijere. Naravno, već kolaju priče o amerikanizaciji Parazita sa Hulkom (Mark Ruffalo) u glavnoj ulozi. To je ta industrija.
Moglo bi se ovo tumačiti i kao pobjeda pravog filma nad stereotipima koji haraju Holivudom, poput recimo beskrajnih saga o superljudima.
A kada je sve krenulo, očekivanja su bila izuzetno skromna. „Dok smo radili film, nadali smo se samo da izvučemo uložena sredstva, jer je priča bila prilično uvrnuta“, komentarisao je svojevremeno reditelj.
Kako objasniti uspjeh korejskog ostvarenja? Ima Bong Joon Ho u svojoj fioci zasigurno i boljih filmova, no znatno hermetičnijih i vjerovatno težih za varenje. Najbolji odgovor na pitanje o razlici u odnosu na njegove ranije radove i komunikativnosti Parazita sa globalnom publikom dao je režiser. Bong Joon Ho je na pitanje koje mu je postavio francuski filmadžija i kritičar Bertrand Travernie o globalnom uspjehu njegovog posljednjeg filma odgovorio ovako: „Kada sam radio Parazita, bilo je to kao da svjedočim dešavanjima u svijetu gledajući kroz mikroskop. Film govori o dvije suprotstavljene porodice; o bogatima protiv siromašnih. To je globalna tema, jer mi danas svi živimo u istoj zemlji – zemlji kapitalizma”.
Ovo je vječna tema ovog režisera koju će najslikovitije obraditi u svojim filmovima Snowpiercer i Okja.
Kad smo kod kapitalizma, ne manje važno je to što je Bong Joon Ho napravio i komercijalni uspjeh sa 40 miliona dolara na američkom terenu ulazeći tako u veoma mali krug ne-engleskih filmova koji su dospjeli u ovu poziciju. Usput premašujući brojku od 160 miliona zarade na svjetskom nivou. I sve to prije uspjeha na 92. dodjeli Oskara.
Pravila igre se možda mijenjaju. Nabolje za sedmu umjetnost.
ld