Mnogo se prašine diglo 2022. godine kada su Phil Anselmo i Rex Brown objavili vijest da Pantera ponovo ide na svjetsku turneju i da su Zakk Wilde (Ozzy Osbourne, Black Label Society, Pride and Glory, Zakk Sabbath) na gitari, a Charlie Benante (Anthrax, S.O.D.) za bubnjevima. Prašina se digla prvo jer, pobogu, pa Pantera je ponovo na bini – to je bila vijest dana. Međutim, digla se prašina i oko toga što Phil i Rex idu na turneju pod imenom Pantera a nedostaju dva vrlo značajna i voljena člana, braća Abbott, gitarista Dimebag Darrell i bubnjar Vinnie Paul. Publika se emotivno veže za svoje izabranike, i dirati u te subjektivne odnose uvjek nosi dozu rizika. Dimebag je tragično preminuo na bini 2004. godine, dok je brat preminuo 2018. godine od srčanih problema, i ime Pantera je zacementiran u srcima svih fanova kao najveći vitezovi hevi metala neokaljane reputacije. Jednom dijelu fanova, sama ideja, sama pomisao da neko može da zamjeni njih dvoje, te da idu na turneju pod imenom Pantera, je bila huljenje svega što je bila i predstavljala Pantera, muzika tog benda i svih članova. Imajući u vidu da se Pantera raspala najviše zbog Phil Anselmovog pretjerivanja sa drogama, fanovi su se istresli najviše upravo na Phil-a, i to je trajalo sve do prvog koncerta Pantere u Meksiku gdje je Zakk (po enti put) pokazao i jednom zauvjek dokazao da je on jedini logičan izbor. Jer ko može bolje od Zakk Wilde da odmjeni Dimebaga, dugogodišnjeg prijatelja sa kojim je mnogo dijelio i čovjeka koji je na sceni duže nego jedan dobar dio fanova koji ih gledaju svaku noć? A što se tiče Benante-a? Pa nemojmo da vadim teško naoružaje, nemoj da se vrijeđamo jer se Benante nebrojeno puta dokazao i kao muzičar i kao čovjek, te dodajmo na to da su Vinnie i on bili prisni prijatelji. To je bila glavna komponenta odabira – prijatelji i iskustvo, a u slučaju sa Zakk i njegov stil sviranja. Tog sudbonosnog Jula 2022. godine, kada sam prvi put zvanično čuo o reunionu i turneji, znao sam da ću ih negdje, kad tad gledati, i do tada neću gledati ništa na Youtube, jer znam da će biti ogromno iznenađenje i ne želim da ga kvarim mono snimcima iz publike. Ništa me nije moglo pripremiti na ono što sam sinoć čuo u Ljubljani.
Prvi na scenu su izašli Child Bite, vrlo haotični i anarhični bend kojega sam jedva odgledao, ali su ljudi odradili svoj posao odlično i uspjeli su da animiraju par stotina ljudi ispred bine.
Drugi su izašli Power Trip. Počeo sam kolutati očima i nadao se da će što prije završiti … dok nisam čuo prvi minut prve pjesme. Ček, ovo mi zvuči poznato. Bend je bio kao da su ih prespojili na banderu dalekovoda – energični, bučni i jako precizni. Kada su zasvirali pjesmu Executioner’s Tax, onda je sijevnulo. Njihovim old school crossover thrashom sa novim idejama (i novom tehnikom) je bio i više nego prijatno iznenađenje. Večeras su se dokazali i dobro zagrijali publiku.
Atmosfera u Areni Stožice je počela da se naglo zagrijava čim su Power Trip završili. Približavao se set Pantere. Publika je ispunila skoro cijelu Arenu. Ispred bine je postavljena ogromna zastava sa logotipom benda i kada je pala, bend kreće u uvodne rifove razarajuće „A New Level“ i Ljubljana je pokorena u samo par sekundi. Vrijeme je stalo. Publika je zaurlala u transu. Pantera u ovom novom izdanju su tektonski poremećaj i bez imalo muke pomjeraju kontinentalne ploče. U trenutku se oslobodila energija koja se nagomilavala godinama, decenijama, i fizički jaz između publike i benda je izbrisan. Opisati moj lični doživljaj tih prvih par trenutaka kada sam na bini ugledao ove ljude koji masakriraju publiku kao da im je trideset godina manje … nemoguće je to u potpunosti prenijeti riječima. Ovo se jednostavno mora osjetiti, i to više osjetiti nego vidjeti. Benante i Zakk su toliko osvježenje i takav omaž paloj braći da je riječ poštovanje postala ponovo relevantna.
Ređale su se „This Love“, „Becoming“, „Throes of Rejection“, „Mouth For War“, zastrašujuće brza „Suicide Note part II“, „Floods“ tokom koje su se vrtile pjesme pale braće Abbott, „5 Minutes Alone“, „I’m Broken“, „Cowboys From Hell“, „Walk“, „Domination“, „Yesterday Don’t Mean Shit“ … ljudi moji, nisu nas pustili jednog minuta da uhvatimo zraka, što bi kazali ovamo kod mene „nisu nam dali disat’”. Ubiše nas kao zečeve i da nije bilo Phil-ove priče sa publikom između pjesama, stvarno bi neko ostao bez vazduha. Početak apsolutno svake pjesme je bio toliko buran, toliko silovit, toliko zastrašujuće energičan da oduševljenju nije bilo kraja. Stvarao se osjećaj da kao sa svakom novom pjesmom ponovo kreće koncert od početka. Toliko je zvuk bio dobar, jasan i silovit da je ostavljao svakoga otvorenih usta a priča da se na tribinama nije dobro čulo je bez ikakve osnove.
Svi u bendu su već zagazili u šestu deceniju života i nije za očekivati od njih da skaču i mlate kao nekada. Međutim, i to je OGROMNO MEĐUTIM (!), Phil glasom barata isto kao nekada i reže svaki stih, Rex je uvjek bio basista za divljenje, Benante i tehničari su do toliko sitnih detalja sredili bubnjeve da je zadivljujuće, a Reverend Zakk-ove gitarske vratolomije su nadaleko poznate i božanskog statusa. Upravo kombinacija ovih sastojaka – odličnog vokala, ritam sekcije čvrste i ubitačne, i gitare oštre kao žilet i teške kao tuč – upareni sa modernom tehnologijom zvuka čiji su puni audio potencijali tek vidljivi sa muzičarima ovakvog kalibra i iskustva, dovodi do ovako impresivnog krajnjeg rezultata, iliti zvuk koji ruši i raznosi. Nije ovo samo puka dobra svirka sa hitovima koje volimo. Nikako se ne smije zanemariti komponenta novog ljudstva i njihovog odnosa sa pokojnom braćom Abbott. Oni su dio uže porodice. Ja sam uvjeren da je upravo Zakk glavni zamajac u ovako upečatljivom nastupu. Jeste, ovo je tim, timski rad, i svako doprinosi mnogo, ali Zakkov (prenaglašen) stil najbolje se uklapa u ono što je Dimebag nekada zamislio i uradio. Momenta kada sam prvi put čuo da je Zakk kandidat za ovu poziciju, znao sam da će biti gromoglasan i da je on jedini čovjek na planeti koji može da pošteno odmjeni Dimebaga. Ko drugi nego prijatelj?! Nije samo muzička komponenta u pitanju, već i emocionalna. Zakk je svojim unikatnim i flambojantnim stilom sviranja obogatio, osnažio i uvećao do stratosfere Dimebagove i onako lude gitarske dionice. Sve pjesme su doživile transformaciju a da nisu pregažene zadane granice koje su Dime i Vinnie zacrtali. Pjesme su dobile novo ruho i novi život kroz ova dva muzičara koji odmjenjuju braću Abbott i večeras u Ljubljani smo svi to osjetili iz prve ruke. Nema tog Youtube videa koji može da vam dočara jedan Pantera koncert. Morate ga lično osjetiti i ja vam bolje od ovoga ne mogu opisati. Urgiram vas da pođete i da se sami uvjerite. Dok fizički mogu, ova postava Pantere će da piše istoriju heavy metala zlatnim slovima.
Kada su Jeff Hannemanu u bolnici javili da će ga mjenjati Gary Holt (dugogodišnji prijatelj), njegov kratak komentar je bio „Fuck yeah!“. Ne da sam uvjeren, već znam i duboko u sebi osjećam da Dimebag i Vinnie Paul tamo negdje u astralu za njihove zamjene kažu „Hell yeah!“ i sigurno očekuju da u ovoj postavi nešto novo i snime. Hoće li to biti pod ovim ili onim imenom, nije bitno. Bitno je da Pantera ima života i nakon smrti.
Nikola Franquelli