Još dva festa i zvanično će se završiti festivalska sezona kod nas. A onda nam pored povremenih, više nego rijetkih gaža, svirki ili gigova, ostaje dovoljno vremena za sabiranje utisaka i plan za naredno ljeto, šta god nam ono donijelo.
Neminovno će se iz rukava izvući pitanje koje datira valjda koliko i ono o kokoški i jajetu – ima li scene kod nas? Dok će jedni braniti vaskoliku potrebu crnogorske scene za bivstvovanjem, drugi će je iz svojih rovova napadati sa više nego teškom artiljerijom dobre argumentacije.
Već je mnogo toga napisano na ovim stranicama pro i kontra svega ovoga, no treba se malo fokusirati na jedan segment ove priče.
Šta je scena? Nijesu scena bendovi, kojih ako je vjerovati svojim očima ima. Ne pričamo sad samo o postojanju fb stranice od 36 lajkova grupe kurajbera koji su uz akustaru snimili lokalni geg o raznosaču pica, već o punokrvnim autorskim bendovima kojih je svakog dana sve više. Ovogodišnji nastupi Solid Grounda, Zoon Politikon, Okoče i Manitua, konstantno bombardovanje internet stranica novim singlovima i albumima uvijek nekim novim muzičkim sadržajem i opet neizostavni festivali i učešće domaćih snaga na njima, pokazuje dokle se doguralo. I da dobrih stvaralaca ima. Do prije pet godina imali smo dva ozbiljna benda, sad svaka nova svirka iznese i neko novo ime.
Naravno, kao i uvijek i kao i svuda, neki se brzo zaborave, a neki brže raspanu, no uvijek ostane neko da obilježi jedno vrijeme. Survival of the fittest, reklo bi se. Osim autora, koji će se neminovno razvijati onoliko koliko im je stalo, sve ostalo je problem.
Ni to malo klubova gdje ima nastupa (često i jako dobrih) nijesu baš najadekvatniji. Preuređivanje postojećeg ambijenta u lokal koji će gajiti novi zvuk dovoljno pokazuje koliko se kod nas možda u jedncifrenom broju primjera namjenski napravilo enterijera koji su težili da ugoste ozbiljan klupski bend i ozbiljnu klupsku publiku. Upravo zbog ovakvog odnosa, krpljenja nekadašnjih noćnih klubova i diskoteka ili ruiniranih starih porodičnih kuća, nije se moglo u dovoljnoj mjeri izaći u susret audio vizuelnim rješenjima, koja su nužna da bi klub zaista postao KLUB. Ona tri-četiri koja su uspjela da naprave kakvu takvu binu, opet muku muče kad dođe bend koji iskače iz standardne postavke glas-gitara-bas-bubanj. O onima koji nemaju ni ovoliku binu, izlišno je govoriti.
Nažalost, ni publika nije ništa bolja, a o njoj smo toliko puta pričali, da boli glava. Podržimo scenu – puštajmo muziku kod kuće, uvijek je bio naš moto.
Pored svetog trougla autori-klubovi-publika ostatak onoga što čini scenu ne izgleda ni malo bolje. Studiji, prostori za vježbanje, izdavači (sic!), muzički mediji, radio, televizija, spotovi, promoteri… Uz par časnih izuzetaka, u ostale boksove kraj ovih stavki komotno možete štrikirati kvadratić iznad kojeg piše NE POSTOJI.
Tako da kad podvučemo crtu – vidite da scena u Crnoj Gori i postoji i ne postoji. Čudo je ta perspektiva!
Saša M.