I moćni Holivud je poklekao pred pandemijom. U godini koja je za nama, po statističkim sajtovima, u SAD-u i Kanadi distribuirano je nešto preko 300 filmskih ostvarenja. U odnosu na skoro 800 iz 2019. ili 873 iz 2018. brojka je izuzetno niska. Prvi su pod naletom COVID-a pali blokbasteri, kojih gotovo da nije bilo. Za razliku od njih nezavisna produkcija je nastavila nekim svojim unutrašnjim ritmom. A to se, očigledno, odrazilo i na ovogodišnjoj dodjeli Oskara. Smanjenog kapaciteta i smanjenog kvaliteta ostvarenja, trofeji su dodijeljeni u jednoj od velikih sala na stanici Union u Los Anđelesu kako bi se omogućila bezbjedna ceremonija u skladu sa propisanim mjerama za suzbijanje pandemije korona virusa.
Trend pada gledanosti je već bio prisutan kada je dodjela Oskara u pitanju, a korona je samo začinila stvari. Prošle godine gledanost je pala za 20 posto u odnosu na prethodnu, a za pretpostaviti je da se trend slabe gledanosti nastavlja.
Nije to bila ceremonija na koju smo navikli, ali i ovakva kakva je bila, podsjetila je na neko ljepše i mirnije vrijeme. Bila je to nesvakidašnja noć u istoriji dodjele zlatnog kipa. Bez glamura i pompeznosti, ali i bez iznenađenja.
Ove godine sve se vrtjelo oko par filmova, pa nije ni čudo što se na gotovo svim relevantnim portalima vezanim za film, dokufikcija o modernim nomadima SAD-a Nomadland vezivala za Oskara za najbolji film, njegova glavna protagnistkinja Frances McDormand za najbolju glumicu, a Anthony Hopkins (The Father) za najboljeg glumca. Režiserka filma Nomadland Chloe Zhao se uhvatila u koštac sa životom brojne skupine lutalica koje su predaleko od bilo kakvog mirisa američkog sna uspijevajući da teške pozadinske priče svojih likova ukalupi u predivnu poetiku predjela SAD-a koji čame daleko od vreve velikih centara. U jeku globalne recesije, zatvaranja ljudi u svoja četiri zida i traženju slobode po nesagledivosti interneta Zhao je imala svojevrsnu pol poziciju u odnosu, prije svega, na kolege Davida Finchera (The Mank) i Thomasa Winterberga (Another Round). Naravno, umjetnički kvalitet Nomadlanda je neupitan. Ono što je upitno je da li bi u nekoj od ranijih godina, ovaj film zavrijedio ovoliku pažnju. I ovu nagradu.
Da je godina oskudna filmskim ostvarenjima najbolje su pokazale kategorije za sporedne uloge. Tankih filmova i tankih rola nije falilo. Tamnoputi Daniel Kaluuya (Judas and the Black Messiah) je opravdao ulogu favorita, što ruku na srce i nije bilo mnogo teško. Ali, i u tako slabašnoj konkurenciji, eto malog preokreta. Južnokoreanka Youn Yuh Jun (Minari) bila je jedno od rijetkih iznenađenja. Oskara su svi vidjeli u rukama već osam puta nominovane stare dame Holivuda Glenn Close. Kao i prethodnih sedam puta i 2021. godine mediji pokušavaju biti šaljivi da je glumica bila blizu (close) nagradi.
Sa druge strane, ispisale su se neke nove stranice dodjele nagrada i filmske umjetnosti uopšte. Zhao je tek druga žena koja je pokupila Oskara. Čak dvije azijatkinje i jedan tamnoputi glumac su se našli među nagrađenima u najznačajnijim kategorijama, a Hopkins i McDorandova iako bijelog tena dolaze iz jedne od najdiskriminisanijih grupa u Holivudu – seniorske kategorije glumačkog svijeta. Hopkins je sa 83 godine postao najstariji glumac koji je zaslužio Oskara, dok se ime McDormandove (63) na listi deset najstarijih oskarovki nalazi čak dva puta. Ako im pridružimo Youn Yuh Jun (73) dobijamo jednu potpuno drugačiju poruku od one koja se slala sa velikog broja prethodnih ceremonija.
Ljude sa naših prostora najviše je, naravno, zanimalo razrješenje priče oko filma Jasmile Žbanić. Stupce su posljednjih mjeseci punili tekstovi ne samo zbog kvaliteta filma, već i politike koja se umiješala u cijelu priču. Quo Vadis, Aida? je ostao bez Oskara, ali baš kao prošlogodišnji makedonski finalista Zemlja meda samim ulaskom u razmatranje ostvario je izvanredan rezultat.
Zanimljivo je prisjetiti se zašto je ovo velika stvar za male kinematografije regiona koje jedva uspijevaju da snimaju filmove.
Anali Filmske akademije čuvaju zapise da je Jugoslavija često obilazila njihovu manifestaciju. Dva puta se u kategoriji za najbolji strani film našao Aleksandar Petrović (Tri, Skupljači perja), jednom Veljko Bulajić (Bitka na Neretvi), France Štiglic (Deveti krug) i Emir Kusturica (Otac na službenom putu). Ne treba zaboraviti da je Jugoslaviju još davne 1958. godine u krugove američke akademije uveo film rađen u koprodukciji sa Italijom. Bio je to film Giuseppe de Sanctisa Cesta duga godinu dana.
Od država nastalih raspadom Jugoslavije Bosna i Hercegovina sustigla je Makedoniju koja je od 1994. godine dva puta prisustvovala ceremoniji dodjele Oskara, i to sa filmovima Pre kiše i prošlogodišnjim „malim čudom” Zemlja meda. Osim ovogodišnjeg pojavljivanja filma Quo Vadis, Aida, prije ravno dvije decenije Danis Tanović je iz Holivuda u Sarajevo donio zlatni kip koji je dobio za film Ničija zemlja.
Poređenja radi Danci, čiji je predstavnik pobijedio ove godine, sa svojom izuzetnom kinematografijom u finalnom izboru za nagradu učestovali su trinaest puta. U novom milenijumu su gotovo redovni. Nagrađenom Tomasu Vinterbergu je ovo druga nominacija. Mnogi kritičari se slažu da je njegov prethodni kandidat za Oskara, izvanredni film The Hunt, takođe sa maestralinim Mads Mikelsenom u glavnoj ulozi, mnogo bolji od ove godine nagrađenog Last Round. Ipak, teško je bilo te 2013. godine nadmašiti La Grande Bellezza Paola Sorentina. Ove godine svakako zaslužena i nominacija i nagrada.
I rediteljka Jasmila Žbanić smatra da je činjenica nominacije njenog filma veliki rezltat, tim prije što mu je tematika daleko od komercijalne. „Naš najveći problem je na početku bio taj što nismo imali distributera. Film o genocidu, kako su nam rekli poslije Venecije, je težak za profit, za prodaju, i oklijevali su američki distributeri da ga kupe“, kazala je Žbanić. Ipak, tvrdoglava ekipa je stvari iznijela na najbolji mogući način i svojim pojavljivanjem na finalnoj ceremoniji dodjele Oskara učinila veliku uslugu svim kolegama iz regiona.
I Crna Gora je na neki način bila prisutna među oskarovcima. Šezdeset godina nakon osvajanja zlatne statue duh Dušana Vukotića, našeg jedinog oskarovca bio je prisutan na ceremoniji. Simbolično i intrigantno kroz Disneyev i Pixarov animirani film o dušama i životu nakon smrti. Animirani film Soul je pokupio dva Oskara. Za svoje likove apstraktnih duša koje nastanjuju svijet Great Before predložak je nađen u Vukotićevim animacijama iz njegovog Surogata. Disney je izgleda dobro zapamtio da je ispred njih i Warner Brosa te 1961. Oskara pokupio animator iz zemlje na brdovitom Balkanu.
Nagrađeni
Najbolji glavni glumac: Anthony Hopkins, ,,The Father”
Najbolja glavna glumica: Frances McDormand, ,,Nomadland”
Najbolji film: ,,Nomadland”
Najbolja pjesma: ,,Fight For You” iz ,,Judas and the Black Messiah”
Najbolja muzika: ,,Soul”, Trent Reznor, Atticus Ross i Jon Batiste
Najbolja montaža: ,,Sound of Metal,” Mikkel E. G. Nielsen
Najbolja kamera: ,,Mank,” Erik Messerschmidt
Najbolja scenografija: ,,Mank”
Najbolja sporedna glumica: Youn Yuh-jung, ,,Minari”
Najbolji vizuelni efekti: ,,Tenet”
Najbolji dokumentarni film: ,,My Octopus Teacher”
Najbolji kratki dokumentarac: ,,Colette”
Najbolji animirani film: ,,Soul”
Najbolji kratki animirani film: ,,If Anything Happens I Love You”
Najbolji kratki igrani film: ,,Two Distant Strangers”
Najbolji zvuk: ,,Sound of Metal”
Najbolja režija: ,,Nomadland”, Chloé Zhao
Najbolja kostimografija: ,,Ma Rainey’s Black Bottom”, Ann Roth
Najbolja šminka i frizura: ,,Ma Rainey’s Black Bottom”, Sergio Lopez-Rivera, Mia Neal, Jamika Wilson
Najbolji sporedni glumac: Daniel Kaluuya in ,,Judas and the Black Messiah”
Najbolji međunarodni film: ,,Another Round”, Danska
Najbolji adaptirani scenario: ,,The Father”, Christopher Hampton and Florian Zeller
Najbolji izvorni scenario: ,,Promising Young Woman”, Emerald Fennell
DL