Darkest hour Oskara i Bomb city kao tračak nade za američki film

Kao i muzička industrija izgleda da je i glavna filmska scena britanska i američka u ogromnom zapećku. Potpuno je nevjerovatno da se u roku od godinu dana u Britaniji snimi gotovo identičan film o Vinstonu Čerčilu. Sa skoro istom pričom. Jednostavno potpuno je suvišno da odgledate oba filma. kao što sam ja uradio. Jedino što sam morao je da odgledam Geri Oldmana koji se žestoko spremio za film. Priču je zaista dosadno dva puta gledati, pa još u kratkom roku. To izgleda kao emisije Diskaverija o Hitleru, za koje se ponekad pitam da li pokušavaju da ga prikažu kao zločinca ili da ga rehabilituju. Čerčilov život zaista jeste filmski, kao i šarm koji mu je pomogao da Britaniju oslobodi, i stoje sve stvari vezane za njegovu ličnost i ponašanje. Da li je možda došao trenutak kada Britanci sanjaju o novom Čerčilu pa ga i kroz filmove dozivaju? Mnogi koji su pratili i iščekivali Oskara mogu konstatovati uz sve simpatije prema filmu da je ovogodišnja nominacija očajna, ako gledamo film kao kolektivni produkt, za koji u Americi važi pravilo koje se primjenjuje i na NBA ligu. Marketing, prosječnost i box office na uštrb kvaliteta. Ovdje bih pomenup jedan, po mom mišljenju nadprosječni film koji je, ne kvalitetom, već pričom i porukom koju nosi skrenuo pažnju mnogih ljudi. Priča filma je dosta predvidiva, sa puno dosadne radnje i dijaloga koji su u rangu sapunica i jeftine romantike, međutim pojavljuju se momenti i teme koje film razgraničava u odnosu na samu priču. A to je recimo poruka da skinhedi nijesu rasisti, da u Americi postoji transparentna policijska brutalnost, korumpiranost, te da jednakost nije nešto što je danas ideal ove zemlje. Ako umjetnost treba da kritikuje, da zapaža, da opominje, onda za razliku od Holivuda ovo zaista jeste film koji vrijedi pažnje. I na kraju monolog legendarnog Merilin Mensona jeste opomena ljudima cijelog svijeta u kojem pravcu svi idemo.

ĐorđepunX