Ono što Orange Goblin sviraju, neki nazivaju stoner. Oni ga zovu metal. A ja vam zborim da su Orange Goblin jedna sasvim posebna beštija. Prethodni albumi su bili miješanog kvaliteta i supjeha, ali nikada nisu odustajali. Sada je njihova muzika kudikamo zrelija, mnogo kompaktnija i čvršća a da bend nije izgubio niti malo od onoga po čemu su najpoznatiji, teškim i beskompromisnim rifovima i produkciji teškoj kao tuč. Album pomalo varira u kvalitetu, ali ima pjesama koje su pravo iznenađenje.
Moguće da je kompletnoj atmosferi dodala činjenica da je na ovom albumu ipak malo manje stonera nego što je bio slučaj na prethodnim albumima, i više konkretne i žustre svirke, a melodijske elemente su baš dobro ispeglali, zauzdali i stavili u prvi plan (najbolji primjer je naslovna „The Wolf Bites Back“). Dodajte na to jednu odličnu i vrlo moćnu produkciju gdje instrumenti zvuče vrlo prirodno i jako, i slika je odlično uobličena.
Odlična „The Wolf Bites Back“ je vrlo prikladnog naziva jer pjesma stvarno ujeda sa njenim oštrim rifom pomoću kojega možete održavati naoštrenim cijeli arsenal hladnog oružija. Sigurno će biti veliki uspjeh na koncertima. Ili „Swords Of Fire“, spora, a tuč teška. „The Stranger“, white metal blues iznenađenje po sred albuma. Na ovoj pjesmi su toliko uticaja izmućkali da čovjek može samo da sluša/posmatra i da se krsti, tri puta, u jednom smjeru, i kontra.
Kao što rekoh, album ima svoje uspone i padove, ali sveukupna slika je vrlo pozitivna. Orange Goblin imaju još jedan razlog zašto bi počeli da ih slušate.
Nikola Franquelli