Mnogi se pitaju kako ovaj instrument uopšte daje ton nakon 55 godina druženja sa najdugovječnijom muzičkom zvijezdom. I to je jednako čudna priča koliko i činjenica da Willie u 91. (devedeset prvoj) stvara, snima i nastupa. Trigger savršeno odgovara svom vlasniku. Njihovi ožiljci liče. I pored svega i danas zvuče neponovljivo.
Koliko se instrumenata može smatrati esencijalnim dijelom muzike. Ne mislimo pri tom na marku, ili vrstu instrumenta, već baš na onaj komad drveta, lima ili žica koji su svojom kombinacijom ušli u muzičku istoriju. Onim verziranijim par takvih komada će odmah pasti na pamet. Woody Guthriev šestožičani mitraljez koji ubija fašiste, jedan je takav komad. Drugi bi bila Greeny – Gibsonova električna gitara koju je posjedovao Peter Green, da bi kasnije išla iz ruke u ruku raznih kolekcionara i muzičara. Između ostalog Gary Moorea. Danas je u vlasništvu Kirk Hammeta.
Jedno od takvih oružja, bez kojih se moderna muzika ne može zamisliti je i klasična Martin N-20 gitara serijskog broja 242830. Po „rođenju“ jednaka bilo kojoj drugoj cifri iz serije prekrasnih instrumenta, toplog tona i blago žute boje drveta. Gitare su proizvođene u pogonima u Nazaretu u SADu od kraja šezdesetih do početka devedesetih godina prošlog vijeka. U sebi su kombinovale nekoliko vrsta drveta poput ebonosa, mahagonija, ružinog drveta i jedne vrste smrče koja se zove sitkanska. Samo ovako pažljivo odabrana kombinacija različitih vrsta drveta koje su dolazile sa sjeverozapada Tihog okeana, Njemačke, Afrike ili Amazona govori puno o predanosti kreatora ovog instrumenta.
Sudbina je htjela da jedan od ovih komada ne završi u rukama tango i flamenko majstora koji su vapili za njenim toplim i emotivnim zvukom. Instrument o kome mi pričamo stigao je do lika iz Nashvillea po imenu Shot Jackson, koji je popravljao i prodavao gitare u trgovini blizu Grand Ole Oprya, meke za kantri, gospel, bluegrass… i slične umjetnike.
Godine 1969. upravo taj komad koji je zalutao u Tenesi kupio je country pjevač koji je iza sebe imao osam albuma, farmu svinja, propali brak i loše diskografske ugovore. Dosta od navedenog će ga pratiti kroz dobar dio karijere. Bio je to naravno Willie Nelson.
Oštećenje na njegovoj dotadašnjoj gitari – Baldwin, dovelo ga je do pomenutog reparatora iz Nešvila. Poslije objašnjenja da je staro oružje prešlo granice popravke, pao je predlog da se Baldwin zamijeni Martinom. Willie Nelson je naručio od Jacksona da premjesti pick-up sa starog instrumenta na novi. On mu je omogućavao da pojača svoj zvuk za nastupe u velikim plesnim dvoranama.
Dvije decenije kasnije ovaj instrument Nelson će nazvati “Trigger”. Velikih debelih sedam slova njenog imena duboko su urezani u njeno tijelo. Izgleda to kao kada kauboj žigoše konja. Izgleda da ima nešto u toj tradiciji američkog zapada. Na kraju krajeva Nelson je dobar njen dio pretočio u svoj outlaw poetiku. Na pitanje o imenu, Nelson je često odgovarao: “Roy Rogers je imao konja po imenu Trigger. Mislio sam da je ovo moj konj”. Danas Nelson otkriva da Trigger u sebi nosi neku milozvučnost koja ga je mnogo podsjećala na Djanga Reinharta – inače gitaristu koga je jako cijenio i na koga se ugledao kada su atmosfera i ton u pitanju. Poslednjih decenija Trigger će imati i svog ličnog “doktora” Marca Erlewinea. Video sa jedne od reparacija možete vidjeti na linku ispod.
Na internetu smo našli podatak da je kantri zvijezda kupila modifikovani Martin N-20 na neviđeno, putem jednog telefonskog razgovora te davne 1969. godine. Cijena prava sitnica – 750 dolara (ekvivalentno 6200 dolara u 2023).
Prvi album koji su Trigger i Nelson snimili zajedno bio je “My Own Peculiar Way” koji je izašao iste godine kada su se sreli umjetnik i njegov instrument.
Više od pola vijeka kasnije—nakon petocifrenog broja koncerata, snimanja, jam sessiona, pisanja pjesama i sviranja gitare, Trigger izgleda kao da je prošao kroz sam pakao. Donekle i jeste. Preživio je požar u pjevačevoj kući zajedno sa manjom zalihom marihuane. Prednja strana je sva od ožiljaka, brazdi, a kraj otvora rezonatora zjapi rupa. Za ovaj procjep zaslužne su sviračeve trzalice i nokti. Od godina siline sviranja i okidanja žica, drvo je propadalo, a rupa stigla do svega par centimetara od otvora na tijelu Triggera. Nelson do danas insistira da se u procesima reparacije ožiljak ne dira.
Ovaj instrument je i posebna vrsta muzeja. Prekrivena je autogramima brojnih umjetnika sa kojima je Nelson tokom godina sarađivao. Prvi od njih bio je Leon Russel, a onda su jedan po jedan hemijskim olovkama ili zagrijanim metalnim vrhovima upisivali i gravirali svoja imena u Triggera i drugi. Roger Miller, Paul English, Johnny Cash, Kriss Kirstoferson… Neki od potpisa danas se bez Nelsona kao tumača danas ne mogu ni razjasniti.
Mnogi se pitaju kako ovaj instrument uopšte daje ton nakon 55 godina druženja sa najdugovječnijom muzičkom zvijezdom. I to je jednako čudna priča koliko i činjenica da Willie u 91. (devedeset prvoj) stvara, snima i nastupa. Trigger savršeno odgovara svom vlasniku. Njihovi ožiljci liče. I pored svega i danas zvuče neponovljivo.
DL