Shane MacGowan, pjevač i tekstopisac pionira celtic-punk benda The Pogues i jedan od najznačajnijih frontmena svih vremena, preminuo je u 65 godin. Javnost je odavno upoznata sa njegovim lošim zdravstvenim stanjem.
Porodica je objavila da je umro u 3.30 ujutro 30. novembra. “Shane će uvijek biti svjetlo koje držim pred sobom i mjera mojih snova i ljubav mog života… ”, napisala je njegova supruga.
MacGowan je tokom bogate karijere nastojao da prenese snagu irske narodne muzike na rok scenu. Ideje za tekstove crpio je iz života, ali i iz književnosti, mitologije i Biblije. “Postalo je očigledno da je učinjeno sve što se moglo napraviti sa standardnim rock formatom, često prilično loše”, rekao je za NME 1983 u vrijeme početaka njegovih Poguesa.
Na početku karijere često je nastupao u sindikalnom odijelu – ali u dokumentarcu Juliena Templea iz 2020., Crock of Gold: A Few Rounds With Shane MacGowan, rekao je: “Bilo me je sram što nisam imao petlje pridružiti se IRA. – a Pogues je bio moj način da to prevladam”.
Ostavio je iza sebe pet albuma s Poguesima i razna solo izdanja. Pjesma Poguesa s najdužim boravkom na listama je Fairytale of New York, duet s Kirsty MacColl. Dosegla je 2. mjesto 1987. i postala božićni klasik.
Kad smo već kod Božića, prisjetimo se da je MacGowan rođen 25. decembra 1957. u blizini Tunbridge Wellsa. Njegovi roditelji bili su irski imigranti s prebivalištem u Kentu koji su se selili po jugoistočnoj Engleskoj. Cijela njegova porodica imala je dodirnih tačaka sa muzikom. MacGowan je rekao da je učio pjesmu dnevno od porodice sa majčine strane i da je prvi put održao nastup sa tri godine. “Stavili su me na kuhinjski sto da pjevam i pjesma je dobro prošla”, rekao je za Guardian.
Mladi MacGowan bio je poznat i po svom književnom daru i dobio je stipendiju za školu Westminster, ali je izbačen zbog posjedovanja droge sa druge godine. Kao tinejdžer razmišljao je o pridruživanju crkvenim krugovima – ali je onda upoznao punk.
Druženje sa alkoholom počinje u ranom djetinjstvu. Kasnije je patio od posljedica zloupotrebe droga i alkohola. Devedesetih je u jednom intervjuu rekao: „Samozlostavljanje, ili kako god ga želite nazvati, takođe je nevjerojatno kreativno“.
Shane O’Hooligan, kako je MacGowan sebi nadjenuo umjetničko ime osnovao je pank bend, Nipple Erectors, kasnije skraćeno u Nips. Njihov demo objavljen je za Polydor, a producirao ga je Paul Weller. MacGowan i kasnije pridruženi član Nipsa John Hasler, bivši član Madnessa, ranih 80-ih odvojiće se od grupe i zajedno s članovima Millwall Chainsaws osnovati Pogue Mahone – iskrivljeni galski póg mo thóin, ili “ poljubi me u dupe”. Promijenili su ime u Pogues dijelom zbog BBC-jeve cenzure i stekli reputaciju žestokim nastupima uživo.
Bend je dobio izvrsne kritike za svoj debitantski album, Red Roses for Me iz 1984., no grupa se borila da kapitalizuje svoj uspjeh zahvaljujući vrlo problematičnoj postavi – zbog koje je Joe Strummer iz Clasha ponekad dolazio na mjesto odsutnog MacGowana. Izdali su još dva klasična albuma 1985. Rum Sodomy & the Lash, koji je producirao Elvis Costello, i 1988. If I Should Fall From Grace With God. Peace & Love je objavljen 1989, a Hell’s Ditch – peti album benda i posljednji na kojem je MacGowan bio član, naredne godine.
Negdje u to vrijeme dijagnostifikovan mu je hepatitis i rečeno mu je da će umrijeti ako ne prestane konzumirati alkoholna pića. MacGowan je otpušten iz benda 1991. nakon što se nije pojavio na nastupima tokom turneje po Japanu.
“Toliko su se udaljili od onoga što smo mi uopšte radili. Više mi se nije sviđalo ono što sviramo. Odbio sam pokleknuti”, pričao je MacGowan.
Nakon Poguesa osnovaće Shane MacGowan and the Popes koji je snimio dva studijska albuma. Ponovo će se pridružiti Poguesima 2001. Ta epizoda je trajala do 2014.
MacGowanov posljednji album bio je sa Popesima – The Crock of Gold iz 1997. Od 2015. radio na još neobjavljenom albumu obrada i originala s irskim bendom Cronin. Među njegovim posljednjim umjetničkim radom bila je The Eternal Buzz and the Crock of Gold, raskošna umjetnička knjiga koju je kritičar Waldemar Januszczak pohvalio zbog MacGowanove “lude, divlje, fascinantne vrste energije”. Primjerci knjige prodavani su za 1000 funti kako bi se prikupio novac za MacGowanovo liječenje.