Obscured-ov poslednji album je najprofesionalniji proizvod sa srpske metal scene. Sve je tu apsolutno na najvišem mogućem nivou, od sviranja, aranžmana, produkcije do atmosfere, koja se osjeća da je bila usijana dok su snimali.
Mladost koja kulja venama, osjećaj da se može sve (i može se), želja i volja. Dugo se čekalo na jedan ovakav album, dugi niz godina, i to je jedina stvar koja ne ide na ruku bendu, to da ga je vrijeme donekle pregazilo. Jeste, igram na oštrici brijača, ali me prvo poslušajte.
Istih ovakvih albuma ima podosta. Od južne i centralne amerike, evrope, preko azije pa do sjeverne amerike, na svim kontinentima ima bendova koji slično ili isto sviraju. Neki lošije, neki isto, a pojedini iz stare garde i bolje. To samo po sebi nije ništa loše. Audi, BMW i Mercedes su tri različite firme koje prave jedan potpuno isti proizvod – automobil kao i dosta drugih firmi. Tako je i sa Obscured. Snimili su album koji ne donosi ništa novo ili epohalno, ali to što rade, rade zanatski jako dobro. Sviraju ubitačno dobro i od instrumentalnih bravura se u glavi zavrti. Nevjerovatno su uigrani, imaju odličan scenski nastup, album je isproduciran po svim najstrožijim standardima muzičke industrije, ali nedostaje malo avanture, nedostaje onog osjećaja dječačkog oduševljenja kada se otvori nova staza i osvoji novi vrh. Ova cijela priča je tu da bih još jednom malo napomenuo da je uvjek bolje nastojati da se ide svojim putem nego putevima koji su utabani i debelo formirani od drugih ljudi. Nema ništa loše ići utabanim stazama i to Obscured debelo dokazuju jer svoj posao odrađuju da se ne može poštenije, no bih ipak volio vidjeti bend da se okuša u nečemu što će ih zabetonirati u sjećanju svakog i najzaboravnijeg fana ovakve muzike, a talenta i te kako ima i pokazuju ga na široko.
Nikola Franquelli