Bliži se polako nova godina, i naravno, pripremaju se top liste najboljih albuma u 2013 godini. Rezimira se godina, otvaraju se kapije ovogodišnjeg trezora i vade se albumi, trljaju se ruke i znoje se čela nad nedoumicom ko će na prvo a ko na drugo mjesto. Svi, od najopskurnijih sajtova i fanzina, do najrentabilnijih časopisa, sklapaju svoje liste naj albuma, naj bendova, naj gitarista, naj ovoga, naj onoga.
Prošle godine je bio zapažen trend da se ističu albumi bendova koji nisu ekstremno izvikani, pojedinaca i bendova koji iza sebe nemaju ogromnu muzičku mašineriju ili su okrenuti više stvaranju muzike nad stvaranjem imidža. Ove godine, trend se izgleda drastično izmijenio i prve liste nekih od najuticajnijih rock časopisa (bilo čisto web ili papirnih izdanja) prednost daju bendovima sa dugogodišnjim stažom, koji su ove godine izgleda masovno izašli iz letargije. Tu su novi albumi Black Sabbath, Deep Purple, Motorhead, Carcass, Black Star Riders (Thin Lizzy), Steve Hunter, Paul McCartney, Krokus, Bob Dylan, Rush, David Bowie i mnogih drugih.
Biću direktan i reći da sve to smrdi. Bez imalo želje da kritikujem rad pomenutih bendova, ali kvalitet njihovih ovogodišnjih ostvarenja je u najbolju ruku prosječan (ovdje jedino izdvajam novi Motorhead koji apsolutno zaslužuje najvisočije osjene) i to nije samo moje mišljenje nego je činjenično staje.
Uzmimo za primjer novi album benda Carcass. Bend sa ogromnom reputacijom čiji povratak je dugo očekivan i najavljivan, i napokon, evo ga i novi album. „Surgical Steel” je izbio na vrh većine top listi, a da je kvalitet albuma vrlo prosječan. Pa je tu i novi Black Sabbath, povratnički album originalne postave, sa kvalitetnim pjesmama, koje mi se jako sviđaju, i vjerujem mnogima, ali nikako nije za top deset mjesta ove godine. Paul McCartney je možda i najcjenjeniji muzičar današnjice bez iti jedne mrlje na kompletnoj diskografiji, ali „New” jednostavno nije toliko dobar album da uđe u vrh svjetskih top listi. Jedino je novi Motorhead iznenađenje.
Sa druge strane, album „New Horizon”, benda The Answer, jede većinu njih, i ostavlja ih iza sebe za dužinu glave, a na album se gleda kao na jedan prosječan rock and roll proizvod. Gdje je novi Pearl Jam, koji iako nije njihov najbolji album, svakako je mnogo bolji nego mnogi pomenuti do sada. Pa novi Satyricon, ili novi od Ihsahn-a (naravno da su previše bučni, ekstremni i bodu prstom u oko da bi ih uopšte uzeli u razmatranje). Na domaćem terenu FEUD apsolutno zaslužuju najvisočije pozicije, a ne tamo neke polu pop, polu rock mješavine. Istu sudbinu dijele mnogi drugi punk, hip hop, elektro i drugi izvođači koji nemaju, niti mnogo mare za muzičku mašineriju.
Poenta ovih rečenica nije da kritikujem ili omalovažavam bilo koji od spomenutih bendova, već da Vam ukažem na loš trend među pojedinim novinarima koji ističu komercijalno jače bendove nad onim manje profitabilnim. Jeste da će se promijeniti možda jedna kap u okeanu, ali ipak obratite pažnju. Ne zaboravite da cijela muzička mašinerija zavisi od vas, kao i bendova.
Nikola Franquelli