„Vjerovatno ne znate moje ime, ali se kladim da znate makar jednu moju pjesmu“ – govori Nile Rodgers u dokumentarcu BBC-a Nile Rodgers – The Hitmaker.
I zaista, u preko 40 poslednjih godina Rodgers je napisao, odsvirao i producirao pregršt hitova, počevši od „Le Freak“ i „Good Times“ koje su definisale muziku kasnih sedamdesetih preko njegovog disco powerhouse benda Chic.
Bezbrojni niz sesija, kompozicija, produkcija, aranžmana, pa i filmskih muzika odrađenih u osamdesetim nastavljen je do dan danas. Njegov potpis stoji i na nekim od kultnih albuma svih vremena kakvi su: David Bowie (Let’s Dance, 1983), Diana Ross (Diana, 1980), Debbie Harry (Koo Koo, 1981), Duran Duran (“The Reflex” and “The Wild Boys,” 1984; Notorious, 1986), Madonna (Like a Virgin, 1984), INXS (“Original Sin,” 1983), Robert Plant (The Honeydrippers: Volume One, 1984), Jeff Beck (Flash, 1985), Thompson Twins (Here’s to Future Days, 1985), Mick Jagger (She’s the Boss, 1985), Al Jarreau (L is For Lover, 1986), Steve Winwood (Back in the High Life, 1986), B-52’s (Cosmic Thing, 1989), the Vaughan Brothers (Family Style, 1990), Michael Jackson (“Money,” 1995)… NIz se nastavlja.
Ono po čemu se danas najčešće prepoznaje su album “True” sada već pokojnog Aviciia i Random Access Memories Daft Punka, na kome se nalazi multi-platinasti plesni hit “Get Lucky”.
Rodgers nije ni siguran na koliko je pjesama radio u svojoj karijeri. “Iskreno, ne brojim ih, ali sam nedavno dobio zaista simpatičan mejl u kome stoji “Dragi Nile, ja sam iz Sony publishing I prolazim kroz popis tvojih radova. Za sada brojim oko 400, ali nijesam ni zagrebala površinu!”.
Ono što se sigurno zna je da je većinu pjesama napisao uz pomoć Hitmakera – Stratocastera iz 1960. čiji vrat datira iz prethodne godine. Na gitaru je muzičar slučajno naletio u Majamiju 1973. godine.
U to vrijeme Rogers i basista Bernard Edwards su oformili Big Apple Band koji je bio ispomoć R&B skupini New York City. Bend je imao samo jedan hit “Im Doin Fine”, no i to je bilo dosta da im donese ulogu predgrupe Jackson 5 na turneji po SAD.
„Imali smo ta Acoustic pojačala sa hornama jer smo željeli da izgledamo kao Sly and the Family Stone, ali ja sam svirao veliku jazz gitaru. Niti je zvučala, niti izgledala baš fanki. Bernard Edwards mi je predložio: „Čovječe, moraš uzeti Strat“. Volio sam Hendrixa i Claptona, ali nijesam u potpunosti razumio zašto mi treba stratocaster. Ipak sam želio da budem više poput George Bensona ili Wes Montgomerya. Jednom prilikom, neki mladić je uštekao Fendera Stratocastera u moje pojačalo. Čuo sam ga kako svira i odmah pomislio: „O Bože, mlađi je od mene a zvuči bolje od mene“. Zvućao je fanki. Zvučao je nevjerovatno. Narednog dana, zamijenio sam moju jazz gitaru i dobio ovog strata i 300 dolara. Od tada se ne razdvajamo“ – priča Rodgers.
Procjenjuje se da je od tada Nile Rodgers napravio muzike u vrijednosti dvije milijarde dolara sa svojim Hitmakerom.
„Ovo je najpoznatija gitara svih vremena, ali nju javnost ne gleda na način na koji gledaju Springsteenovog Telekastera ili Claptonovog Strata. Ona nije ostala sa jednim bendom, ili čak uz jedan stil… Od diska do fanka, do hip-hopa, popa i EDM-a“ – izjavio je Justin Norvell iz Fenderove kuće.
PRIJE POČETKA
Jedan od najuticajnijih producenata u istoriji pop muzike, Nile Rodgers odrastao je u New Yorku (the Bronx, Alphabet City, Greenwich Village) u reklo bi se nekonvencionalnoj porodici.
„Moji majka i otac bili su bitnici i živjeli su tim boemskim, cool bitničkim način života. Bili su i heroinski zavisnici, takođe. To je bilo čudno, ali navikao sam se“ – priča Rodgers. Ipak najdraža sjećanja su vezana za muziku koja je okruživala njegovu kuću – uvijek je tu bio jazz. Nina Simone, Oscar Brown Jr., John Coltrane, Thelonious Monk. “Odrastao sam uz moderni jazz” – kaže Rodgers.
Zanimala ga je I klasična muzika, pa je postao vješt svirač flaute i klarineta u školskom orkestru prije nego što će se kao tinejdžer zaljubiti u gitaru.
„Imao sam oko 16 godin i živio sam kod strica čija je djevojka imala divnu kćerku koja je imala R&B bend. Iako sam volio tu vrstu muzike, nikada je nijesam pokušao svirati, a svakako nikada nijesam svirao gitaru. No, ova mi se djevojka jako sviđala. Rekla mi je da joj treba gitarista, pa sam pomislio da znam dovoljno o muzici, pa vjerovatno mogu provaliti instrument i svirati dovoljno dobro. Pretpostavljao sam i da oni nijesu na nekom zavidnom nivou. Na moje zaprepaštenje, oni su bili prokleto dobri“ – prisjeća se Rodgers svojih početaka.
„Dali su mi gitaru i bio sam užasan. Naštimovao sam žice donekle, ali šta god sam pokušao svriati bilo je užasno. Ne sjećam se je li mi se djevojka smijala, ali se u svakom slučaju potrudila da mi bude neprijatno. U tom trenutku to je izgledalo kao da mi je upućen izazov. Bio sam odlučan da postanem gitarista“.
Ubrzo je odlučni Rodgers uzeo knjigu pjesama Beatlesa i marljivo pokušavao da nauči „A Day in the Life“.
„Bez obzira koliko uporno pokušavao, to nije zvučalo kao pjesma. Ono što nijesam shvatao je da mi je gitara bila raštimovana. Tadašnji momak moje majke je čuo kako se borim sa ovom pjesmom. Vidio me da čitam iz knjige. Znao je da umijem da čitam note, ali mu nije bilo jasno zašto to ne ispada kako treba. Uzeo je gitaru. Naštimovao je. Nikada neću zaboraviti taj osjećaj. Iznenada su pozicije koje sam vježbao iznova i iznova tako marljivo, bile toliko jednostavne čim se gitara naštimovala. Od kada sam prvi put odsvirao tu pjesmu, nikada više nijesam osjetio takvo ushićenje. Osjećao sam se kao prvi čovjek koji se popeo na Mont Everest. Tada sam sebi obećao da se neću glupirati sa drugim instrumentima i da ću se koncentrisati na gitaru“ – pričao je o početnoj tački četrdesetogodišnjeg putovanja vremešni Rodgers.
OD AMATERA DO PROFESIONALCA
Kada je napunio 19 Rodgers je već radio kao session muzičar i odradio nastupe sa Sesame Street turing bendom. No njegove sposobnosti će na viši nivo izdići priključenje bendu u Harlemskom Apolo teatru. Tu se Rodgers sreo sa najvećima – Arethom Franklin, Betty Wright, Screamin’ Jay Hawkins, Maxine Brown, Ben E. King i mnogim drugima.
„Cijeli život mi se promijenio zbog Apola“ – prisjeća se Rodgers. „Svirali smo za mnogo one-hit wondera, ali i za istinske zvijezde. Ako su neke od njih imali svoj prateći bend, ponekad bi me angažovali kao dodatnu gitaru. U to vrijeme na svim pločama su uvijek bile po dvije ili tri gitare. Upravo tu sam naučio kako da sviram različite stilove“ – otkriva ovaj muzičar svoje tajne.
Drugi momenat koji mu je promijenio život desio se 1970. kada je sreo Edwardsa na jednoj svirci. Nakon što su se tada skontali, postali su nerazdvojni. „On je bio moj basista, a ja njegov gitarista“ – često je isticao Rodgers.
Ovaj duo će oformiti sastav Chic i nakon velikog uspjeha prvih par singlova, Atlantic Records ih je pozvao da produciraju bilo koji sastav sa rostera te etikete. Odabrali su Sister Sledge čiji je album We Are Family iz 1978 imao dva No1 hita – naslovnu i pjesmu „Hes the Greatest Dancer“. Već ovdje su se Edwards i Rodgers dokazali kao vrhunski producenti. Zajedno ili svaki za sebe u narednom periodu produciraće materijale mnogih svjetskih muzičkih zvijezda.
Jedna od prvih solističkih Rodgersovih produkcija stigla je 1983. Te je godine pomogao da se uobliči David Bouwiev album Lets Dance. Ujedno, uspio je gitaristu iz Texasa predstaviti široj publici ubacajući ga kao jednog od muzičara koji će skovati Bouwiev klasik. Bio je to Stevie Ray Vaughan. Godinama kasnije, Rodgers će producirati album Family Style koji potpisuju Stevie i njegov brat Jimmie Vaughan. Album je objavljen 1990. nedugo nakon Stevieve tragične smrti.
„Prvi put kada sam sreo Steviea bila je to najšarmantnija stvar ikada. Svirao je na mojoj gitari iako je navikao da svira na debljim žicama. Normalno, pokidao je žicu. Nijesam znao za to jer sam bio u drugoj sobi. Kada sam se vratio, tu je bila simpatična rukom napisana cedulja na kojoj je pisalo: „Dragi Nile, jako mi je žao. Nijesam namjerno pokidao žice.“
Hitmaker će biti glavni junak još jedne priče između Vaughana i Rodgersa. Bilo je to na albumu „Family Style“, u pjesmi „Brothers“ kada neko uzvikne “Now, ya’ll share”. Komentar se odnosi na Hitmakera koji ide iz ruke u ruku braće Vaughan.
HITMAKER
Rodgers je uvijek vjerovao da je njegova gitara jedinstvena. Tvrdio je: “Nebitno ko je svirao na ovoj gitari. Bili to braća Vaughan, Johnny Marr ili Jeff Beck, ishod je uvijek isti. Jednostavan usklik “WOW!”” Kada je Febder Custom Shop počeo da radi na tribute signature modelu, Rodgersova ubjeđenja su potvrđena.
“Nikada nijesam vidIo takvu gitaru. Kada je gledate iz ugla čovjeka koji pravi instrumente odmah vidite da se tamo nešto čudno događa. Vrat je veoma tanak, tijelo lako. Ima i taj mesingani pickguard koji tonovima daje basovitost. Glava gitare je tanka sa masivnim štimovima. Sve to izgleda kao galimatijas – gomila stvari koje ne bi trebale da funkcionišu, ali rade vrhunski” – skenirao je Hitmakera Mike Eldred iz fenedrovog Custom Shopa.
MUZIČAR ZA SVA VREMENA
Danas jednostavno ne možete slušati muziku a da ne čujete neki uticaj multitalentovanog Nile Rodgersa. Ovaj gitarista, tekstopisac, kompozitor, producent i session muzičar je pomogao da se stvoti originalni američki soundtrack poslednje četiri decenije. Od Diane Ross i Madonne, David Bowia i Robert Planta, INXS i Duran Duran, Faith Evans i Janet Jackson, B52s I Rod Stewarta, Jeff Becka i Eric Claptona, te današnjih Avicii, Pharell Williamsa i Daft Punka, Nile Rodgers i njegova muzika su spojili decenije i vjekove.