Evo kako stvari stoje. Mogu da pišem stranice hvalospjeva i da dosadim i Bogu i narodu, ali ne mogu, neću. Zašto? Šta bih dobio time? Pred sobom imam još jedan veliki iskreni rad Nikole Vranjkovića, i što sada ima ja tu da dodajem ili oduzimam. Pa nisam ja napisao ove uhu i duši nevjerovatno ugodne pjesme da bih nešto palamudio i dodavao.
Priznaću vam nešto, i izvinite me na digresiji. Ne pišem recenzije već neko vrijeme jer me malo što više dovoljno iznenadi da bih o tome i pisao, a pisao bih jer mi to čini zadovoljstvo i u kontaktu sam sa vama normalnima. Razočaran sam, najviše umoran i smoren od svakakvih sranja sa muzičke scene koji prolaze kao umjetnost! Gadi mi se i povraća od 90% scene. A onda, nenadano, iz vedra neba pa pravo u rebra, izleti „Teorija Zabave“ koja je svjetlo u pomrčini, i koja prija, i koja miluje oči i uši, koja me uhvati za ruku i povede na putovanje, na bijeg od svakodnevnih gluposti, od trke, potpuno nepotrebne brige. Muzika Nikole Vranjkovića je lijek za stres, ona uspori sve i dovede u red – biće, duh, tijelo. Ma garantujem da i ciklus reguliše bolje nego mjesec, a ako pustim mašti po volji, vjerovatno bi i planete doveo u perfektan red.
Samo refren sa istoimene pjesme „Teorija Zabave“ je putovanje kroz meandre mašte i mogao bih da ga vrtim dok mi uši ne prokrvare. Hvala Nikoli Vranjkoviću što nam je podario još jedan muzički dragulj i za kraj vam mogu samo reći da ove četiri pjesme slušate do besvjesti i da ne komplikujete sebi život bespotrebno. Živi bili, mirno more i puno lijepe muzike 
Nikola Franquelli