Neuspjeh snalaženja u Londonu i onaj koji je ispratio njegovu muzičku karijeru uslovio je ne samo povratak kući, već i pojačanu konzumaciju antidepresiva. Između dva podjednako teška izbora, nesnalaženja u londonskom metežu i jeda zbog vraćanja na izdržavanje od strane roditelja, izabrao je ovo drugo. Tu će ostati do 1974. godine.
Prilično izgubljen između realnosti u kojoj živi na tuđ račun i jasne predstave o onome šta je njegova umjetnost i koji su njeni dometi, ali i sveošpte neshvaćenosti iste sve se više povlačio u sebe. U takvim uslovima je nastajao njegov poslednji album Pink Moon. Za svog partnera na ovoj, slobodno možemo reći ploči – dnevniku, odabrao je producenta John Wooda. Jedan studio i dva čovjeka. Zadnje četiri snimljene trake, i među njima Black Eyed Dog nije čak mogao ni da snimi svirajući i pjevajući u isto vrijeme.
Njegove kolege se još uvijek sjećaju lošeg stanja u kome je njegov poslednji biser stvoren. A kako kaže njegov jedini saradnik sa ovog izdanja, sve se to sklopilo za dva popodneva. Svaki ožiljak na njegovoj duši se osjećao kroz povremeno raštimovanu gitaru, sitne greške tokom svirke i vokalu koji je izgubio svježinu sa prva dva albuma. No, taj isti vokal je donio novu atmosferičnost i nove slojeve melanholije kojima nijedno uho ne može odoljeti. Može li ih podnijeti, drugo je pitanje.
Poslednji album Drakeovog opusa je najakustičniji, gotovo ogoljen. Njegova emocija je čista i iskrena, a aranžmani obogaćeni samo klavirom su njegov već izranjavljeni glas držali u prvom planu. Kao div na staklenim nogama, ovaj album će donijeti neke od najkorištenijih tema u popularnoj muzici, ali i onih koje su se prikladno ili ne našle kao podloga za brojne filmove.
Ostalo je zapamćeno da je samo jedan novinar uspio intervjuisati mladog rokera. Bio je to već pomenuti Jerry Gilbert. Koliko je ignorisan za vrijeme života od strane publike govori i podatak da su sva tri albuma prodata u svega 20.000 kopija.
Zanimljivo je da je gotovo baretovski, ušao u studio, odsvirao i snimio jedanaest pjesama, pokupio master trake i ostavio ih na prijavnici Island Recordsa. Ovo zadnje makar kaže urbana legenda. No, legenda koja je proizišla iz njegovog odnosa prema svijetu muzike i šou biznisa.
Priča prva dva albuma, pratila je i ovaj treći. Riječi kojih se prisjetila njegova majka Molly iz dana koje je nakon „neuspjeha” Pink Moona, provodio u Fair Leysu: „kada bih mogao osjetiti da je moja muzika pomogla jednoj jedinoj osobi, znao bih da je bilo vrijedno svega”, bi mogle poslužiti da opišu život ovog genija u pravom smislu.
Psihoterapija koju je upražnjavao kratko vrijeme tokom trogodišnjeg boravka kod roditelja donijela je određeno poboljšanje, pa je Drake krenuo u sklapanje kockica za četvrti album. Čak je komunicirao sa francuskom umjetnicom Francoise Hardy koja je imala namjeru snimiti njegove pjesme. Sve ovo je ostalo samo u skicama. Neke od ovih traka koje je pakovao za četvrti album će se 12 godina nakon njegove smrti naći na kompilaciji „Time of No Reply”. Ovaj album sadrži demo snimke i neke rane zapise za ovaj materijal. Remasterizovana verzija „Time of No Reply” će donijeti i „Tow the Line” – pjesmu za koju se danas smatra da je poslednja koju je napisao.
Ne može se njegov pad gledati van istorijskog konteksta. Jednako kako se svijet sunovratio iz optimističnog kraja šezdesetih u probleme koje je donijela sledeća decenija, tako je i entuzijazam i euforija koje je donekle bilo na prva dva albuma, nestala na Pink moonu. Mladi umjetnik je kopnio, otuđivao se i na kraju nestao.
Njegova majka se prisjeća da je te poslednje noći otišao veoma rano na spavanje. Uzeo je jaču dozu Triptizola koji je koristio kao antidepresiv. Sledećeg dana oko podne Drake je nađen beživotan u svom krevetu.
I danas se sa nesigurnošću pominje priča o toj noći. Da li je sve bilo slučajno ili je namjerno uzeo pogrešnu dozu pilula kako bi prekinuo svoju agoniju.
Koliki je trag ostavio na muziku već smo donekle nagovijestili. Ogroman broj autora koji svoje djelo plasiraju potpuno različitoj publici, navodi ovog tihog genija kao jednog od svojih uzora. Od R.E.M.-a i Dinosaur Jr do Mumford & Sons i Ben Howarda. Začuđujuće je danas posmatrati recimo gej ikonu i zaljubljenika u lagane klavirske kompozicije – Elthona Johna, kako šezdesetih sklapa repertoar numera pozajmljenih od ovog zanesenog i neshvaćenog rok trubadura.
Oni za koje se može reći da su vrlo rano iskoristili Drakeove uticaje su između ostalih The Swans. Cijela plejada indi bendova će stvarati na maloj zaostavštini Nick Drakea. Dream Academy če mu osamdesetih posvetiti „Life in a Northern Town”. Na istom tragu, ali drugim putem koji vodi do Drakeove muzike srešćete Jeff Buckleya, koji ne samo da je dobar dio takođe kratkog opusa gradio uz pomoć nekih Drakeovih normi, već je, što je vjerovatno sasvim slučajno imao tu auru mističnosti poput njegovog starijeg uzora.
Prva autorizovana biografija Nick Drakea upravo je izašla. Njome se obilježava 40 godina od Drakeove smrti. Knjigu “Nick Drake: Remembered For A While” sastavila je njegova sestra Gabrielle. Uz knjigu će se moći kupiti i do sada neobjavljeni vinil sa snimkom iz John Peelovog showa iz 1969. godine. Na 380 stranica u boji naći će se njegova biografija, rukopisi stihova i slično.
https://www.rememberedforawhile.com/
Goran Dojčinović
NIck Drake (19. jun 1948. – 25. novembar 1974.) – Tragedija genija (1. dio)