Recite mi nešto više o polecima benda?
Počeli smo kao bilo koji srednjoškolski bend davne 1997. kod mene u sobi. Ja sam imao posuđenu gitaru od jednog starijeg frika koji je toliko bio spržen od acida da nije mogao držat cigaretu pravilno a kamoli gitaru, bila je to neka kopija ibaneza, svjetlucavo zelena, glam rock totalni.
Vrat je bio malo kriv tako da se stalno raštimavala i nisi mogao više od jedne pjesme odsvirat. Uključio bi ju u Sharpov gramofon koji je imao mic input, a pošto je imao tape, stisnuo bi record i zvuk gitare je izlazio na zvučnike od tog gramofona, štimere nismo imali a štimao sam e žicu prema bas gitari, koju je naš prvi basist Rene svirao na suho pa se nije raštimavala, a nije se ni čula. Bubnjar Bero je napravio set od jupol kanti obljepljenih selotejpom a kick nije ni imao. Sjedio je u indijanskoj poziciji ispred tih plastičnih kanti, iznad njega su na kukama visili poklopci od lonaca. To su mu bile činele. Nije imao ni palice, svirao je sa drvenim kuhačama. Ja sam gario po e-žici, Rene je plingao po basu i glumio Sida, a Bero lupao po kantama. Nismo imali instrumente, podrške ni novaca, ništa nismo imali osim volje, snađi se druže. Kad se sjetim jebote, kakav Tinariwen i Fela Kuti, to bi trebalo re-kreirat pa snimit danas ponovo, afro tribal punk, mislim da bi zvučalo super. Neke od prvih pjesama koje smo svirali su bile od Misfits-Some Kinda Hate, Buzzcocks-What do i get, Sex Pistols – Anarchy in UK u još jednostavnijoj verziji od njihove, sve drugo nam je bila nuklearna fizika. To je bio taj prvi pravi početak i jezgro, Bero, Rene i Ja. Sva trojica u jeftinim tankim kopijama kožnjaka iz Trsta i JNA čizmama… samo su umjesto irokeza falile fudbalerke i bili bi pravi češki pankeri.
Kako ste došli na ideju za ime?
U školi, na satu, od dosade. Naduvani smo šarali svakakva imena u bilježnicu i otkidali od smijeha. Uz stari engleski pank i lokalni hc smo dosta slušali i Oi! u ono vrijeme. Blitz, the 4Skins, Sham 69, Cockney Rejects. Ne znam zašto se kao klinac toliko ložiš na Oi! ali uglavnom dobri su to bendovi bili, još uvijek kad poslušam zvuče mi dobro. Cijela ova današnja Oi! spika je naivna debilana i nema smisla nakon što napuniš 16 godina, ima bolje muzike. A slušali smo mi i Rokere s Moravu, to nam je bila glavna pozadina za opijanja. Dakle prvobitna verzija je bila, tito’s boi!s, poslije smo to oi! izbacili, jer je oi! sve više skretao u desno. Imali smo svi sretno djetinjstvo u Jugoslaviji, bilo nam je dobro, i onda nas je skefo taj rat i htjeli smo nekako to kroz ime benda obilježit, progovorit, pobunit se protiv Tuđmanove diktature. Mislim da je prvobitni impuls inspiracije za ime svakako bio Biafrin Dead Kennedys.
Dugo ste na sceni. Iz vašeg ugla šta se promijenilo zadnjih godina, a šta je ostalo isto?
Izmijenile su se generacije, i došao je internet. A drugo je sve isto, ljudi i dalje piju, drogiraju se, uništavaju svoje živote. Puštaju da ih vode debili na vlasti, jedni drugima zabijaju noževe u leđa i nanose si bol međusobno. Punk scena je na kraju samo mikro preslika društva u kojem živimo. Ispada nakon ovog dugogodišnjeg staža da nam u zadnjih par godina više pomaže ekipa sa garage, pop, metal i alter rock scene nego naši kvazi pankeri. Možemo se klasificirati kao pravi underground bend, sviramo sve što hoćemo i sa svima surađujemo, mi ne radimo razlike a to je prava suština punk ideje.
Recite mi nešto više o tekstovima pjesama. Šta je njihova srž i šta želite da kroz muziku poručite ljudima?
Osnovna poruka naše muzike je čovjek i život. Pokušavamo djelovati oslobađajuće na pojedinca. Kršimo pravila od početka i sviramo što hoćemo i govorimo što hoćemo. Ako je ovaj album socijalnog i političkog karaktera bez dlake na jeziku a pjesme aranžirane kako jesu onda je to zato jer smo tako željeli i osjećali potrebu da se tako izrazimo. Ako nam dođe da snimimo tehno ili country album onda ćemo to i napraviti a to je pravi punk. Radi što hoćeš i kako misliš da je najbolje, bitno je da se izraziš, potakneš promjenu i od toga osjećaš bolje, bilo kakvo utrpavanje u žanrove samo donosi razdor među ljude. Nekako mi dolazi ona H.R-ova PMA – positive mental attitude na pamet.
Kakav je odnos medija prema vašem radu?
Kada su prisutni onda su blagonakloni. Inače trpimo već 15 godina sustavnu cenzuru od masovnih komercijalnih medija i svaki put kad izletimo u javnost onda je to zato jer je neki mladi novinar, student honorarac žrtvovao svoju poziciju da nas promovira. Također svaki put kad bi izletili u mainstream to bi bilo brzo cenzurirano i pokopano a nama bi se izgubio svaki trag. Što se tiče nezavisnih medija oni igraju našu igru, ali i tu opet ima onih koji gledaju udesno pa nas i oni bojkotiraju. U Hrvatskoj vlada medijski i politički fašizam i sa time se borimo od samog početka.
Sa kojim bendovima u regionu imate dobre odnose?
Sa svim bendovima koji su normalni i nemaju nikakve desničarske motive. Atheist Rap, Hladno Pivo, Goblini itd. u Istri smo svi jedna familija, od repera, jazzera, metalaca do pankera i tako mora biti.
Skoro ste svirali sa legendarnim Stiff Little Fingers. Šta za vas predstavlja to i slična iskustva?
Imam osobno puno prijatelja, (Jake je jedan od njih) koji mi pomognu kad zaškripi, inače bi odavno okačio gitaru o klin. U Hrvatskoj nam ne daju da radimo i to je činjenica. Jedan loš seljački hard rock bend koji je jučer počeo ima više medijske podrške nego mi. Svirati sa Stiff Little Fingersima je neprocjenjivo iskustvo samim time što je to bend na kojem smo odrastali i koji još uvijek slušamo, novi album im je super. Također meni kao audio inžinjeru i povremenom organizatoru je uvijek interesantno vidjeti kako jedna takva mašina funkcionira iznutra. Neprocjenjivo iskustvo je bilo i svirati sa The Offspring 2009-te, koji su nas osobno izabrali da im budemo predgrupa u Zagrebu… Bila je igra slučajnosti što se snimka bez našeg znanja našla kod njih, ali smo pomeli konkurenciju i nas su uzeli. Usereš se kad vidiš koja je to mašinerija i team. Tad smo bili na vrhuncu kao bend, imali smo iza sebe europsku turneju i dva albuma. Mislio sam napokon da će nam se možda otvoriti vrata nakon te pružene prilike i da ćemo možda dobiti kakvu ponudu od nekog ozbiljnog izdavača. Nije to malena stvar kad te jedan takav američki money maschine izabere za support na zadnjoj svirci turneje da proslavi uspješno završeni tour i album. Da se to desilo nekom lokalnom bendu u Njemačkoj ili u Sloveniji, oni bi danas već živjeli od glazbe. Hrvatski mediji, svi zajedno u sprezi, su potpuno uspjeli poniziti jedan takav događaj. Nigdje nije pisalo da sviramo, nitko nije napravio reportažu, nitko nas nije spomenuo, fašistički bojkot Goebellsovskih razmjera i metoda. Kad smo izašli na stejdž dvorana je bila puna i svi su pljeskali, ali od ovacija se ne živi, samo umire. Nakon te svirke sam doživio živčani slom i ubrzo potom otišao iz Hrvatske. Nedavno sam se vratio, to ti samo govori kolika sam budala.
Koliko je danas zahvalno svirati u pank bendu? Osim ljubavi, da li se može “opstati”?
Zavisi što misliš pod punk, da li žanr ili ideju? Ako misliš na žanr onda nismo čistokrvni punk bend, zato što nas boli kita za žanrove. Sviramo šta nam dođe, od psihodelije, freak folka do popa preko hardcorea i punkrocka, da smo neki njemački bend, punili bi dvorane i puštalo bi nas se na radiju u deset ujutro. Nažalost pošto živimo u balkanskoj nacionalističkoj močvari a po ideji smo revolucionari stoposto, od tekstova preko imena benda onda se možemo pozdraviti sa bilo kakvim iluzijama da bi mogli živjeti od glazbe. Ljudi na Balkanu imaju govna umjesto mozgova u glavi. Ma na kraju nije to ni bitno, bitno je da to radimo iz uvjerenja. Možda nekome neće biti jasno šta ja tu serem, panker a živio bi od muzike. Nakon 20 godina bavljenja glazbom, i stalne borbe sa cenzorima, čovjek zaželi da se tome može posvetiti jer ovako ti to jede brdo životne energije, samo zato bi volio da imam finacijsku neovisnost, da se mogu još više skoncetrirati na borbu protiv smradova na vlasti. Najvažnije je da nismo ušli u nikakav kompromis i da je sve čisto i miriši kao na početku, da mogu mirno spavati. Vrijeme će pokazati koliko smo mi društveno bitan bend.
U moru muzike, žanrova, interneta, šta još pank može da ponudi u regionu? Da li će on kao žanr opstati?
Punk je uvijek bio generator novih ideja, pogledaj samo američku i britansku scenu, svi najveći i najbitniji indie bendovi su godinama tesali iskustvo po skvotovima i punk rupama prije nego su postali popularni. Danas nažalost nije tako. Punk je zaglavio kod nas u nekom glupom fetišu gdje se broje krvna zrnca a domaći rock i pop bendovi nemaju nikakvo društveno iskustvo koje bi mogli primjeniti i koje bi im dalo na legitimitetu nego odmah iz opanaka u cipele. Zato i jesu svi smješni i jadni kad ih vidiš na tv-u, da ih baciš padobranom u Afganistan crkli bi za 2 minute, životno iskustvo nula.
Kako ste zadovoljni poslednjim albumom?
Ne možemo biti zadovoljniji. Album je legalno izdan u Sloveniji za Radio Študent. To je jedan od najstarijih nezavisnih europskih radija, politički su aktivni i nabrijani, u stalnom sukobu sa vladajućim strukturama, imaju veliku podršku slušatelja a također imaju i vlastitu izdavačku kuću i sustav distribucije, idealna priča uz naš imidž. Izgleda da ćemo ostati disidenti do kraja. Cijeli album je koncepcijski napravljen u jednom komadu kako i treba biti, nije neki best off. Sniman je u Ljubljani a omot je radio Nijemac, Chris Killerartworx koji inače radi za brdo poznatih bendova, Flogging Molly je samo jedan od njih.
Šta možemo očekivati od vas u skorije vrijeme?
Pokoju svirku, novi EP od benda i moj solo album na kojem ću imati dosta poznatih internacionalnih gostiju
Možda se vidimo i u Crnoj Gori?
Hej, mi bi to voljeli više od svega. Nikad nismo bili u Crnoj Gori, volio bi da dođemo i napravimo veliku feštu i pjevamo skupa stare partizanske iz sveg glasa!!
Hvala za intervju!
Hvala tebi, nadam se da će nekoga ovo inspirirati ili barem nasmijati.
ĐorđepunX