Bez daha, dobro utrenirane osobe mogu izdržati mnogo duže od dva minuta kolika je granica običnog čovjeka. Nemoguće je preživjeti sedam dana bez vode ako ne nadoknadimo četvrtinu izgubljene dnevne doze tečnosti. Čak četrdeset pet dana ljudsko biće može izdržati bez hrane pod uslovom da ne izgubi trideset posto svoje težine. Kada je u pitanju opstanak, ljudsko tijelo i naročito duh znaju probiti ove granice i napraviti nezamislive stvari. Šta se dešava sa njihovom izdržljivošću i granicama kada se stave u službu umjetnosti? Upravo se ovim i sličnim projektima posljednjih četrdeset godina bavila Beograđanka crnogorskih korijena, Marina Abramović. Od kada je ranih sedamdesetih ušla u svijet body arta, neprestano je provjeravala psihofizičke sposobnosti sopstvenog uma i tijela, ali i onih koji su je okruživali – saradnika i publike.
Njeni serijali iz ranog perioda bavljenja performansom pod zajedničkim nazivom Ritmovi su skrenuli pažnju na ovu umjetnicu. Igre sa sječivima, lukom i strijelom i čuveno prepuštanje svog tijela, ali i sudbine publici, kroz akciju Ritam 0 su samo djelić onoga što je Marina Abramović darovala svijetu performansa.
Jedan od najvećih uspjeha u karijeri doživjela je prije dvije godine na tromjesečnoj retrospektivnoj izložbi Marina Abramović: Umjetnica je prisutna u Muzeju moderne umjetnosti u Njujorku. Ideja je došla iz brojnih umjetničkih kataloga koji marketinškom opaskom „izložbi će prisustvovati umjetnik” žele privući što više svijeta.
U ovu retrospektivu uvrstila je neke od svojih najčuvenijih performansa iz beogradskog, amsterdamskog i američkog perioda. Očigledna je želja umjetnice da na jednom mjestu sažme i sagleda svoju zaostavštinu, ali i da tu jednokratnu umjetnost još jednom oživi. „Ja imam tu zaostavštinu i ne želim da odem bez da je vidim ili da je celu proučim na izvestan način. Jedna stvar koju možeš uvijek ostaviti je dobra ideja i ja zaista želim da ta dobra ideja ostane da živi poslije mene”, govori u intervjuu neposredno pred njujoršku izložbu.
Ona je za nju mnogo više od najuzbudljivijeg momenta karijere. To je bila „prilika da se konačno ućutkaju oni koji tokom četiri dekade pitaju: Ali zašto je ovo umjetnost?”. I ovog kao i svakog puta do sada, tvrdoglava Balkanka je ostvarila svoj naum. Onima kojima treba opipljiviji parametar od umjetnosti koju stvara, tu je brojka od 850.000 posjetilaca njujorške izložbe.
Ako nekom ni ovo nije dovoljno, neka se strpi dok u bioskope ili na male ekrane ne stigne novi dokumentarni film o Marini Abramović. Režiser Metju Ejkers i producent Džef Dupre su odlučili pratiti rad ove umjetnice. Snimajući materijal za dokumentarac stigli su i do naše zemlje. Šta je od svega toga ušlo u konačnu verziju saznaćemo 20. januara kada će film imati svjetsku premijeru. Ona će se desiti drugog dana festivala nezavisnog filma – Sandens, na kome se takmiči u konkurenciji najboljeg dokumentarnog ostvarenja.
Ejkers i Dupre su imali odličnu uvertiru. Prošle godine su izašla dva filma o jednoj od najvećih umjetnica današnjice. To su naslovi Sleepless Nights Stories i Making Sh*t Up. Ove godine se očekuje i završetak još jednog dokumentarca – The Life & Death of Marina Abramovic. Njega će režirati Italijanka Gjada Kolagrande, a osim Abramovićke u njemu će se pojaviti i Patrik Vilson koji je nedavno postavio istoimenu predstavu.
Najbolji marketing menadžer Ejkersovog i Dupreovog filma je bila sama umjetnica. Još traju reakcije na nedavni performans – gala veče koje je Marina pripremila uz pomoć volontera i pjevačice Debore Hari iz kultnog benda Blondi. Ona je u novembru 2011. osmislila provokativnu prezentaciju pod naslovom Manifest života umjetnika za koju je minimalna ulaznica koštala 2.500 dolara. Posjetioci, među kojima najveći broj onih iz politike i šou biznisa su jeli za stolovima sa rupama kroz koje su virile glave performera. Jedan od aktera gala večere je na sebi nosio skelet kao podsjećanje na izvedbu Marine Abramović iz 2002. godine. Domaćica večeri je obučena u bijeli laboratorijski mantil publici pročitala manifest o potrebi podrške umjetnosti, a u završnici je sa Debi Hari, isjekla torte napravljene u obliku njihovih nagih tijela.
Autori filma uvode nas u Marinin svijet preko priprema za njujoršku izložbu, da bi potom brojnim intervjuima, snimcima sa proba, ali i vraćanjem u prošlost i istraživanjem razvoja ideje Umjetnik je prisutan prikazali i jednu potpuno drugačiju osobu. „Ona ima nekoliko ličnosti – ona je umjetnica Marina, Marina za prijatelje… i to je ono što je interesantno” – rekao je reditelj Metju Ejkers, ili kako se kaže u najavi dokumentarca na oficijelnom sajtu: ,,Na vidjelo izlazi jedna druga Marina – ambalaža od krvi i mesa za svjetsku umjetničku ikonu”.
Krajem mjeseca saznaćemo da li je ovo „filmsko putovanje u svijet radikalnog performansa, ali i intimni portret beskrajno intrigantne žene koja ne pravi razliku između života i umjetnosti” uspjelo da pobijedi u konkurenciji veoma jakih šesnaest kandidata za titulu najboljeg dokumentarnog filma ovogodišnjeg Sandensa.
DL