Novi milenijum – donekle novi Tarantino. Ep o osveti složen u dva dijela priče „Kill Bill” po prvi put će donijeti nešto što bi se moglo nazvati klasičnom muzikom za film.
Odstupanje od matrice korišćenja pop hitova, prvenstveno iz sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, neki kritičari će smatrati prilagođavanjem producentima i zahtjevima Holivuda. Istini je vjerovatno bliža činjenica da se nakon petogodišnje pauze Tarantino uhvatio u koštac sa obimnim gotovo šestočasovnim filmom, kojim je nakon relativnog uspjeha prethodnika morao da se vrati u centar pažnje filmske javnosti. Logičan izbor je da dio svog tereta podijeli sa drugima. Iako oba albuma djeluju kao rađeni po receptu koji je objavio nekoliko godina ranije, oni u mnogome odstupaju od njega. Osim što se u skoru ne kao autor, već kroz muzičke citate, pojavljuje kultni kompozitor Ennio Morriconne, „punomoćje” za realizaciju i slaganje pop dijela oba soundtracka prepušten je na prvi pogled čudnom producentu. Spiritus Movens Wu Tang Clana i sam lud za kung fu makljažama RZA se pobrinuo da liči na svog prijatelja režisera koliko je to moguće, a sve kako će sam priznati po unaprijed datim instrukcijama. Ima tu opet zaboravljenih nota sedamdesetih i Johnny Casha i tamnoputih testosterona Isac Hayesa i Billy Oceana. Po prvi put se u jednom Tarantnovom djelu pojavljuju i hip hop numere, čemu će se vratiti u „Django Unchained”.
Drugi dio ove sage osim RZA potpisaće i stari prijatelj Robert Rodriguez koji će se latiti instrumenata i sa svojim bendom Chingon otpjevati numeru “Malagueña Salerosa”. Iz ovog period datira i priča o saradnji na Rodriguezovom filmu „Sin City” – što je na neki način bilo vraćanje duga usljed saradnje na „Kill Billu”. Nijedan „Kill Bill” nije klasični Tarantino mikstejp sa redom mud(r)ovanja redom zaboravljnih pop klasika. Koliko je muzike iskorišćeno u oba dijela akcione kung fu vestern sage o nevjesti osvetnici govori i podatak da na soundtrack nije ušlo gotovo onoliko pjesama koliko se na njemu našlo. Kao lajtmotiv oba dijela ostala je nikkejvovska murder balada „Bang Bang You Shoot Me Down” Nancy Sinatre.
2007. godina donosi novi omaž. Death Proof nas vraća slešerima pričom o kaskaderu – psihopati kojom je Tarantino makar na kratko vratio iz mrtvih nekada neizbježnog Kurt Rusella. Sastavljajući još jedan skor u potpunosti od neoriginalne muzike i pozajmica iz starijih holivudskih ostvarenja, režiser je svoj na svome. Između Mark Bolanovog T-Rexa i zanosnog plesa Vanesse Ferlito uz The Coasterse (svojevrstan omaž Selmi Hayek koja pleše uz Tita & Tarantulu upravo za Tarantina u „Od sumraka do svitanja”) našlo se malo mjesta i za sempl Morriconneove teme „Paranoia prima” sa početka sedamdesetih i filma „Cat o Nine Tales”. Iako nedovoljno izbrušen ovaj album je donio par numera koje bi se bez problema mogle ušunjati na najbolje radove iz njegovog kataloga, poput onih sa početka karijere.
Oduševljenje Morriconneom je još od Kill Billa postalo toliko da je Tarantino odlučio da svoj sledeći film „Inglorious Bastards” kod nas nezgrapno prevedenog kao „Prokletnici” stavi u ruke ovog majstora. Koliko je ovo krupan korak govori i njegova ranija izjava: „Ne trebaju mi kompozitori, ne želim da dam nekom toliko slobode na bilo kom svom filmu”. Zvijezde se nijesu poklopile, Morriconne je imao unaprijed ugovorene angažmane, producentska kuća nije mogla čekati, pa je Tarantino našao srednje rješenje. Kao i ranije pozajmljivao je malo tu, malo tamo, a ponajviše od Morriconnea. No, finalni soundtrack je obuhvatio samo pola od osam kompozitorovih muzičkih citata. Osim ovih, bilo je tu i malo David Bowiea iz „Cat People”, malo Charles Bernsteina iz „White Lightning”. Na ovaj način završila se priča oko možda i najmanje interesantnog, te svakako soundtracka koji je daleko od onoga što jedan muzički skor koji nosi potpis ovog režisera predstavlja. Ovaj film bi se mogao smatrati jedinim u njegovoj filmografiji uz možda nepomenutu sekvencu „The Man From Hollywood” iz „4 Rooms” koji nije uspio iznijeti makar jedan zaboravljeni muzički klasik kojeg će se neminovno prisjećati publika. Ako ga treba tražiti na silu, neka onda ta čast pripane Lillian Harvey i Willie Fritschu i pjesmu „Ich Wolt Ich Waer Ein Huhn” citirane iz njemačkog filma “Glückskinder” (1936). Naravno, uz uslov da zanemarimo banalni tekstualni dio.
Konačno, dolazimo do poslednjeg uradka „Django Unchained”. Uvodna scena – Đango pun ožiljaka i srdžbe vuče se kroz prepoznatljivi pejzaž američkog zapada dok nas Tarantino bombarduje zaboravljenim Luis Bacalovim hitom iz Corbuccievog „Djanga” iz 1966. Već u prvih par minuta Tarantino je odradio sav posao. Baš kao „Stuck In the Middle With You” na početku karijere, tako dvadeset godine kasnije Bacalov „Django” osvježava kolektivnu memoriju i čini da nam i ovaj film izgleda bliskije nego što to realno jeste.
“On pjeva tu numeru u nekom kvazi Elvis maniru. Oduvijek sam volio tu stvar i ne samo da je ona bila popularna širom svijeta, već sam slušao njene verzije na japanskom, italijanskom, grčkom…” – pričao je krajem prošle godine režiser o svom uvodnom „bitu” za film “Django Unchained”.
“Kada sam došao na ideju da radim ovaj film, znao sam da je imperativ otvoriti ga upravo ovom numerom. Svaki špageti vestern mora imati kultnu numeru kojom će biti otvoren. Ako je nema, ne želim ga ni gledati” – zaključio je priču o ovom hitu. Eklektični soundtrack koji se ređa nakon njega, kako ga sam karakteriše, je nešto što se moglo i očekivati – miks stare i nove škole, špageti vestern tema i četiri za ovaj film specijalno komponovana komada, što je i svojevrstan novitet u njegovom radu.
Opet ukombinovati majstora Morriconnea sa reperom RiCk Rosom, džezijem Anthony Hamiltona, R&B zvukom John Legenda, delta bluzom Dege Legga i folkom Jim Crocea je van svake pameti. Za svakog osim za Tarantina. Na kraju dana opet ste dobili mikstejp vrijedan hvale. Upravo ovakvim ludačkim kombinacijama, on pravi djelove soundtracka života. Nije Tarantino izmislio taj trik da nam uz mrvice nečega poznatog servira ogromnu porciju onoga potpuno novog, ali to najbolje radi. Sve uz onaj ludački kez i džejmsbraunovsko “Gottya!”. Opet ste se upecali. Ipak, konačan ishod je daleko od prva tri Tarantinova soundtracka. Dok su, naročito prva dva žanrovska pastiša na kraju užasno kompaktne cjeline, „Jackie Brown” je prenijela duh jedne epohe kroz svjestan detaljan uvid u njenu muzičku zaostavštinu. “Django Unchained” za razliku od njih čini se više kaleidoskopski. Pjesme kao djelovi pogađaju gdje treba, ali da li to čini kompletan paket? Čak je i sam Morriconne, koji je po prvi put komponovao numeru za Tarantina, donekle razočaran nekoherentnošću muzike. No, sve ovo ne smeta ovoj kompilaciji u njenom putu ka vrhovima top lista.
Vraćajući se uvijek svojoj varijanti Belle Epoque – šezdesetim i naročito sedamdesetim godinama prošlog vijeka, Tarantino je crpio dovoljno snage za neka vanvremenska djela filmske umjetnosti. Potkivajući ih muzikom koja dovoljno govori i sama, napravio je umjetnost unutar umjetnosti. Umjetnost pravljenja ubitačnog soundtracka. U njegovim rukama pravljenje mikstejpa je umjetnost, ali i nauka. Dobro je imati ovakve autore, jer su uvijek u stanju da nas iznova iznenade nekim novim prisjećanjima i novim prizivanjima zaboravljenog dijela zajedničke kulture. Takođe je umjetnost rabiti muzičko – filmske citate u onolikoj mjeri u kojoj to radi Tarantino, a svaki put uspjeti napraviti svjež i potpuno nov film.
Nedavno je najavio povlačenje. “Reditelji ne postaju bolji kako stare. Ako stanem na deset filmova biće to ok sa umjetničke strane” – rekao je krajem prošle godine. Možemo očekivati, dakle, najmanje još dva filma. I dva soundtracka.
DL