Velika, ogromna su bila isčekivanja za ovaj novi album Mors Principium Est. Bend je tokom godina pokazao da su i te kako sposobni da naprave jako efektne albume i od ovog najnovijeg se očekivalo remek djelo. Ville Viljanen je okupio odličnu ekipu i velikim koracima krenuo u osvajanje najviših kota hevi metal planine. Bend je na samo jedan korak od besmrtnosti i potpunog delirijuma ljubitelja, ali ipak nisu osvojili najviši vrh. Ja sam se iskreno nadao da će ovo biti “Seventh Son …” benda, ali ipak nije. Na samo je jedan korak, ali je to baš veliki korak za svaki bend.
“Embers of A Dying World” je, ponovo, samo jedan korak od istinski velikog albuma. Ipak nije prešao tu granicu koju su fanovi očekivali. Mada, da se razumijemo, ovakav kakav jeste, jede 90% scene i mnogo poznatijih i izvikanijih bendova. Ovdje vam može izgledati da malo pretjerujem, jer i ja sam priznajem da je ovo jako dobar album. Strožiji sam jedino iz razloga što pravim razliku između dobrog, pa i odličnog albuma, i maestralnog umjetničkog djela. Razlika između dvoje je ogromna.
Jedino pjesma “The Colours of the Cosmos” uspjeva da pređe onu magičnu granicu i da svojim idejama i muzičkim bravurama članova benda cijelu atmosferu dovede do usijanja. Nažalost, to je samo jedna pjesma koja je ovoliko dobra, vrhunska, maestralna. Ostale su ipak za korak ispod tog kvaliteta i to je spona o koju se i ovaj album spotiče. Moram spomenuti i spot za prvi singl – jedna katastrofa i kanta od video spota. Po meni, to je sramota. Odlična pjesma, bend puca na visoko, a spot kao da ga je radio neki neiskusni klinac. Opšta katastrofa, a danas kada je “gledanost” sve i svja, to je ogromna greška.
Mors Principium Est jesu jedan od najboljih bendova novije skandinavske metal scene, potvrđuju svoj kvalitet ali ni ovim albumom ne uspjevaju da se vinu u visine ogromnih bendova. Možda hoće negdje u budućnosti i iskreno se nadam i sa nestrpljenjem čekam i taj trenutak.
Nikola Franquelli