Morning 40 Federation je bend koji je poput mnogih sličnih ostao poznat uskom krugu ljudi, prvenstveno slušnih na tlu SAD-a. To područje se može i suziti, pa njihovu najveću aktivnost locirati na jugoistok te zemlje. Ono što su predstavljali u rodnom New Orleansu nijesu uspjeli ponoviti ni u jednom drugom gradu, iako su bili rado viđeni po klubovima i jazz festivalima širom zemlje.
Oni koji su bili na njihovim koncertima karakterišu ih kao žurke „posjećene od mnogih, u sjećanju malobrojnih”. Ovo se govori ne zbog loših nastupa, manjka sviračkog ili zabavljačkog žara, već upravo suprotno. Na njihovim nastupima je uvijek Mardi Gras – višesatna žurka, piće i provod do ranih jutarnjih sati. Valjda i ime za koje su našli inspiraciju u boci viskija od 40 oz (40 unci ili nešto jače od litra).
Morning 40 federation su odrasli u Ninth Wardu, četvrti New Orleansa – jednom od najpogođenijih kvartova udarom uragana Katrine. U svojih desetak godina postojanja, od nastanka 1997. do zvaničnog raspada benda 2009, svirali su fuziju jazza, soula, rocka i funka, mada je njihov stil mnogo više od pukog amalgama ovih stilova. Kabare i vodvilj im nijesu strani, a kritika koja provejava kroz njihove stihove nalazi svoje korijene u onoj Dylana i Waitsa. Treba napomenuti ne sa toliko uspjeha ili kvaliteta. Osim ovih uzora među glavnima su im osim klasičnog New Orleans jazza i cajun muzike, King Oliver, Jon Spencer, Wynton Marsalis, Kinks, Curtis Mayfield… Neki karakterišu njihovu muziku i kao pank – jazz ili indie rock, što nije daleko od istine. Kada promućkate sve gore navedeno sa noir atmosferom koju nose neke od bržih numera Nick Cave and the Seeds ili potpuno različitom koju nosi muzika Flogging Molly i ostalih ajriš drinkersa znaćete da sa ovom šestorkom nema zajebancije. Ako nekog interesuje Morning 40 federation čine: Josh Cohen – saksofon i glas i osnivač sastava, Ryan Scully – gitara i glas, Bailey Smith – gitara i glas, Steve Calandra – bas, Mike Andrepont – bubnjevi i Space Rickshaw – tuba i trombone. Uz Cohena, prvu postavu benda je činio upravo Richshaw.
U dekadi stvaralaštva objavili su četiri albuma: “You My Brother” (2000), “Trick Nasty” (2002), Morning 40 Federation (2004), Ticonderoga (2007). Prva dva albuma su samoizdati, dok je tek treći, koji nosi ime benda zavrijedio pažnju izdavača M80. Među albumima vjerovatno najbolji je upravo poslednji koji je producirao R.E.M.-ov Mark Bingham, prvenstveno jer se na njemu nalaze “hitovi” poput “White Powder”, “Corkscrew” i “Gin Instead of Whiskey”.
Njihovi albumi nose po više od desetak numera sličnog ritma i atmosfere, što je najveći minus ovog benda. Međutim ako pogledate bilo koji od nastupa, jasno je da je u pitanju live atrakcija, a ne studijski našminkan bend.
Nažalost ne tako brojne publike, nakon četiri albuma oprostili su se i posvetili radu u drugim sastavaima, najčešće kao prateći muzičari. Oproštajnu svirku održali su u poznatom svratištu New Orleansa “One Eyed Jack”. Od zvaničnog raspada okupljali su se nekoliko puta, prvenstveno zarad humanitarnih svirki posvećenih žrtvama Katrine. Da su neizostavan dio tradicije najvećeg kulturnog rasadnika SAD-a pokazala je i nova sezona HBO serije Treme koja se bavi životom ovog grada. I dvadesetak sekundi njihovog nastupa u njoj je dovoljno da vas zaintrigira za rad ovog benda. Nanovo pobuđeno interesovanje okupilo ih je, pa se do daljnjeg opet može čuti muzika ove skupine.
Doduše, problem sa njihovom muzikom leži u tome što koliko god bili lokalno prepoznati, materijala o njima na internetu gotovo da nema. O izdavačima, ne kod nas, već u Evropi je suvišno govoriti. I ono malo CD-ova što je stiglo do evropskog tla, prvenstveno Britanije, odavno je našlo svoje mjesto na policama audiofila. Jednako tako i oni skloni rovarenju po internetu jedva će doći do rezultata. Youtube bilježi video radove fanova (na dnu je jedan od njih) sa dosta slabim zvukom, ali i nekoliko ripova studijskog materijala. Uporni će već “iskopati” ono šta im treba.
{youtube}1kTd_GonkpY{/youtube}
dl