Greška je površno posmatrati bendove poput Moonspell. Želim reći da kada imamo posla sa njima, treba uzeti u obzir ne samo muzičku stranu albuma. Ne kažem da im se ne može ili ne smije pristupiti samo sa „zabavljačke” strane. Svako ima svoju percepciju benda i njihove muzike, ali ako se krene tim jednostavnijim putem, onda se gubi jedan značajan dio kompletne slike, i to jedan vrlo značajan dio bez kojega kompletan koncept gubi smisao. U ovim digitalnim vremenima je nevjerovatno lako skinuti muziku sa neta. Najveći dio albuma dođe i sa omotom, vrlo malo njih sa kompletnim omotom i tekstovima i vrlo lako se upada u kolotečinu preslušavanja „iz navike” bez zadiranja dublje u srž. Diskovi, vinilne ploče (ili ne daj bože kasete) su stvar prošlosti, nešto isključivo za kolekcionare i malo ko više uzme npr. disk, pa lijepo presluša album, pa pročita i analizira tekstove, pa detaljno pregleda omot u potrazi za simbolima i porukama koje bend ostavlja. Sve su to načini na koje članovi Moonspell nastoje da slušaocu kažu svoju priču, a ljudi imaju itekako mnogo toga da kažu. Što je bolje: krnja slika, ili remek djelo u punom sjaju? Odgovor je jasan, ali ne uvjek jasno vidljiv jer do njega treba doći i ne pada kao zrela kruška sa grane pravo u ruke.
„Alpha Noir” i „Omega White” treba tretirati onako kako im je bend namjenu dao, kao dva albuma u jednom pakovanju, kao alfa i omega, bijelo i crno, dan i noć, vatra i voda, dobro i loše, dvoje jednojajčanih blizanaca, neodvojivi, jedno u osnovi, a igrom slučaja ili nekih viših sila, podjeljeni na dvije cjeline zauvjek povezani nevidljivim vrpcama sudbine. „Alpha Noir” je tamnija i strana sa manje, možda i nimalo milosti, dok je „Omega White”, druga, nježnija strana, oproštajnija, osjećajnija. I sam bend kaže da je „Alpha Noir” zapaljiv album i spominju bendove kao Bathory, Metallica, Mercyful Fate (nemojte bukvalno shvatiti), dok za „Omega White” kažu da je „album čiste atmosfere i sijenke” te omaž bendovima poput Sisters Of Mercy i Type O Negative (ovo bukvalno shvatite), i jedan i drugi su prepuni odličnih pjesama i nadopunjavaju se kao Jing i Jang, upleteni jedan u drugi.
Albumi su suptilna analiza i kritika modernog društva, osoba sa iskrom života ali bez svijesti, samo meso koje se pokreće pod uticajem gravitacije i inercije, i tu je „Alpha Noir” KATEGORIČNO odlučan, jasan i bez zadrške, dok je „Omega White” onaj unutrašnji glas koji kaže da nije sve tako crno, da ima osoba koje nisu kao sa trake, koji misle svojim glavama.
Moonspell su mnogo puta pokazali da su vrlo inteligentne i visoko individualne osobe i razmišljanja i životna iskustva stečena tokom godina, pretaču u muziku, tekstove i vizuelno jako prepoznatljive pečate. Tekstovi otkrivaju vrlo inteligentnog Fernanda Ribeira, pokazuju um čovjeka koji ima oči da gleda, mozak da misli, uši da čuje, učenog i razuvjerenog, bez koprene preko očiju klasičnih učenja, čovjeka koji vidi pravu prirodu i poredak stvari i sagledava aspekte borbe između uma i duha, između materijalnosti i spiritualnosti. Pjesme govore o besmrtnim greškama u izborima čovječanstva („So many ways out there to thread and yet we choose to turn back”), o pranauci svih nauka („I am hearing lies, the lies of man, they’re written in the stars above”), o lažnim uvjerenjima („So crawl back to the hole! Wait for thy Kingdom Come”), o glutoniji modernog materijalističkog društva („Let the good men crush, what they love, it makes them feel alive”), ali i o buđenju i nečem boljem u budućnosti („Frontiers are coming down between body and soul”). Mnogo toga u ovako jednom malom pakovanju.
Moonspell i ovoga puta uspjevaju da pogode atmosferu, da izgrade kompletnu priču i da je prezentuju na sasvim originalan način, i „Alpha Noir-Omega White” je najkompletniji album benda još od „Irreligious” što će se u narednim mjesecima sigurno dokazati na mnogim frontovima, te su Moonspell još jednom pokazali da se može naći sredina između umjetnosti i materijalizma i pristojno zaraditi i živjeti i od metala bez najgore i bestidne rasprodaje intelektualne svojine.
Nikola Franquell