Otvori se crnogorska sezona festivala, a sa njom i brana koja je držala bijesne komentatore pune srdžbe zbog loše potražnje i još gore ponude koja poslednjih par godina, konačno ne zaobilazi malu zemlju patenika na brdovitom Bakanu. Svake godine hejteri (o kako odvratna tuđica) nadiru kao vojska Mance Raydera na Zid čim osvanu zvanične set liste.
Jednima smeta Jay Kay i ko je uopšte taj Example; drugima širok osmeh i Zlatan Stipišić koji će tancovati kraj krupačkog jezera; trećima što je kotorski festival previše muzički „zatvorenog tipa”; četvrtima što je petrovački previše džez, a onaj bjelopoljski premalo džez orijentisan i tako redom. Odvažilo se par njih i otvoreno priprijetilo nedolaskom na ovogodišnja izdanja festivala! Pod nikom, naravno. Ko zna, možda i dođu u poslednjem momentu, pa ne otkrivaju identitet da se u društvu poslije ne crvene ko ‘šulja Saše Friša.
Super je to kad se ispljune konstruktivan komentar. Super je kada se i žuč prospe, pa izazove polemiku, ali kao da se na kraju sve svede na ličnu priču.
Bila je jednom situacija, jako čudna – kafanska. Dobar bend – kultni reklo bi se, a ispred bine otimanje oko mikrofona – ono pjano, svadbarsko. I nedavno, priča mi glavni akter situacije, kao da ja nijesam izravni svjedok. „Sjećam se ja tog tog i tog pjevača (pjevača) kad je svirao tu i tu – smeće čovjek. Nije mi dao da otpjevam s njim na mikrofon, onako iz prvog reda tu i tu pjesmu”. To što je mukica prije toga pjevala dvije, pa dotičnom pjevaču prismrđelo (o publici da ne pričam) pa ga poput Milana Mumina na onom kultnom snimku Live in Bistro, izmrškao na mrtvo ime, ne pominje. Kreće mržnja, generalizovana do bola. Prvo ispaljivanje salive po bendu, pa po onom ko je bend doveo, pa možda i na vaskoliki rokenrol svijet da se priča ne prekide igrom slučaja. Dobro je to!
Iz perspektive najobičnijeg posmatrača i „ljubitelja dobrog zvuka” kako se često krste ove malicioze u svojim komentarima, čini mi se da stvar leži negdje drugo. Za ovaj komad priče me ne zanimaju organizatori i njihove namjere, nakane, uskost ili širina pogleda. Ne interesuju me ni bendovi, koji su takvi kakvi jesu, prihvataju što im se pruži (ili u rijetkom broju slučajeva ne). Interesuje me isključivo „ljubitelj dobrog zvuka”.
Prvo, taj koji misli da se velike muzičke aktivnosti rade zbog širenja kulture, muzike da droga ne i ostavljanja vrlog novog svijeta nekoj boljoj YZ generaciji, mislim da se vara. A i ako se ne vara, bez dobre finansijske konstrukcije nema održivog festivala, bez održivog festivala – instant izdanja su kao momačke večeri. Bili, napili se, zaboravili. Drugara više nema. Tako je propao RNR. Nova pokoljenja neka prave svoje momačke večeri. Da bi nešto bilo održivo, mora nekome i da bude isplativo.
Slažem se sa onim dijelom komentatora koji traže više svježe krvi. U potpunosti! No, ipak nije svježa krv ta koja će donijeti đenge i od koje će se isplatiti dažbine i režijski troškovi. Treba biti realan i shvatiti da bez par kompromisa tu i tamo, nema budućnosti za ove fešte. Takođe treba izvagati pa priznati sebi na kraju je li kompromis pojeo ideju, kao što se to desilo dovođenjem Hari Mata Harija i Merlina po gitarijadama regiona. Smrdi na oksimoron.
Nemojte samo da dođemo u situaciju, kao što se nedavno desilo u Srbiji da neko u ime mladih snaga tamošnje scene ukuca 1256 nasumice odabranih riječi (no space) u kojima traži da se oni koji su 30+ godina stvarali scenu, naravno i svoju karijeru (da ne pominjemo da ljudi od toga žive), jednostavno skrajnu i prepuste je ovim mlađima koji „imaju šta da kažu”.
A ti mlađi koji imaju šta da kažu opet su prepušteni na milost i nemilost u najboljem slušaju trocifrenom broju „ljubitelja dobrog zvuka”. Ako im ovi ne nađu neku manu i ishejtuju događaj, naravno. Festival koji će da živi od tolikog broja prodatih karata se nakon prvog izdanja ili ugasi ili pretvori u jednovečernji klubovski tulum koji još uvijek samo plakatom krcatim imenima podsjeća na fest koji je htio da bude.
E jebem li ga, dragi posmatraču, to što se baš tebi ne sviđa ta mlada krv kojom je popunjena set lista i što je to po tebi još jedna zavjera protiv slobodne muzičke misli i atak na žedno uvo… možda je nešto i do tebe.
Dok još nijesam, koliko toliko redovno pisao za ovaj portal, imao sam prilike na njemu da ispratim koliko svega nedostaje u dragoj nam zemlji. Evo izlistajte stranice do 2009. i pogledajte par raporta i najava i sve će vam biti jasno. Festivala ni za lijeka. Entuzijazam je gurao par mini festova, koji su u međuvremenu smanjili kapacitete ili nestali. Klubovi su se gasili prije nego su nastajali, a onaj ko je zakučio da odradi jednu svirku sa autorskim repertoarom dobija spomenicu za dugo sjećanje. Pa još kad naiđete na rečenicu „a ispred ograđenog festivalskog prostora vesele grupice cibre dvolitarke i ne pada im na pamet da uđu i podrže bend”.
U međuvremenu je niklo par festivala, kojima još uvijek držim palčeve, iako smatram da mogu biti znatno bolji. Ne – mogu, nego – moraju. To što mi se ne sviđa svak ko nastupa, ne znači da neću i ove godine kupiti kartu i poslušati. Sjebaše me ovogodišnjim preklapanjem, ali naći će se neki model već. Osim dva tri imena koja ću oduševljeno propratiti, poput recimo Lovely Quinces, možda me još neko toplo iznenadi kao što su to ranije uradili Postolar Tripper ili Comaneci.
No ne znam što će mi sve ovo kad mi je lakše popljuvati stvari, sistem, bend i ostati doma pjevajući „nećemo doma, doma”!
Na kraju krajeva ne funkcioniše domaća festivalska ponuda (niti jedna druga) na principu svjetskog fudbalskog prvenstva, pa ako ćeš da gledaš, to mora biti u paketu sa analognim signalom državne televizije, Grgurom, Kustom i Šofrom.
G. Dojčinović