Crna Gora je zemlja gdje se obećanja daju olako. Toliko olako da su se ljudi navikli na šuplje priče koje su postale dio svakodnevnog dekora. Politikanti, doktori, direktori, vozači i kondukteri. Od vrha do samog dna, samo obećanja – ludom radovanja.
Tako sam i ja prihvatio vijest od prije jedno godinu dana kada je na jednoj od fb stranica posvećenih Miladinu Šobiću objavljeno da je to (od tada) postala oficijalna stranica Miladina Šobića i da su planirana reizdanja njegova dva albuma. Čovjek koji se uspješno sve ove godine skrivao od oka javnosti da ima svoju fb stranicu? Čovjek koji tvrdokorno odbija da razgovara sa medijima, čije je ime urbana legenda, o čijim novim pjesmama kolaju stalno priče ali se apsolutno ništa precizno ne zna svih ovih trideset i dvije godine – da taj čovjek ima svoju fb stranicu? Kod mene je to proizvelo nevjericu i podrugljiv osmjeh. Međutim, nakon nekog vremena počeh da uviđam da se iza te stranice nalazi neko ko visoko poštuje Šobićev rad. Objavljene pjesme, pojedine informacije, i stalne vijesti oko objavljivanja remasterizovanih albuma „Ožiljak” i „Umjesto Gluposti” u jednom paketu ipak nisu mogli biti djelo nekog običnog fana željnog brze Internet fame. I eto, dođe decembar 2014 i dobismo jedan od najljepših poklona u ovoj godini. Ne samo da je dato obećanje održano, već je prevazišlo sva očekivanja.
Prvo što se opazi kada uzmete diskove u ruke je visoko profesionalno odrađeni omot sa debelim koricama (tzv. digipack), lijepom knjižicom sa svim tekstovima i fotografijama koje su odlično uklopljene. Čak je odabrani font pažljivo biran i uklopljen. Bio sam potpuno zatečen i u nevjerici sam razgledao. Djeco, ako vam kažu da djed mraz ne postoji, nemojte im vjerovati. Otvaranje celofana sam odlagao jedno dvadeset minuta i sve sam otvarao sa pobožnom brigom (unboxing Šobića), a omot je bio tek prvo iznenađenje. Sledeći na spisku je snimak. Kratko rečeno, nakon zvuka sa vinilnog LP-a, ovo je sledeća iznenađujuće dobra stvar, i boli koliko dobro zvuči. Originalne trake su izgorile u Sarajevu tokom rata devedesetih godina, ali je gospodin Šobić ljubomorno i brižno sačuvao jednu kopiju originalnih traka sa kojih su sve pjesme digitalizovane, zvuk remasterizovan i pročišćen, i krajnji rezultat je za ne vjerovati. Zvuk je kristalno čist. Bas linija je topla skoro kao sa ploče. Stereo zvuk i svi instrumenti su idealno razdvojeni, a ono malo šuma koje je ostalo tako prijatno golica uši i evocira neke prošle dane audio produkcije. Hvala Bogu na analognom šumu. Svaka čast audio inženjerima na odličnom poslu i još jednom da napomenem da bez dobro odrađenog posla tokom samog snimanja početkom osamdesetih ni današnji snimci ne bi zvučali ovako fantastično. Gospodin Šobić i izdavač Comfortably Numb su objavili reizdanje dva kapitalna albuma onako kako zaslužuju, visoko profesionalno i dostojno.
O samim pjesmama na albumima nema mnogo da se priča. Manje-više ste ih svi čuli tokom proteklih godina. „Stare Novine”, „Đon”, „Kad bi došla Marija”, „Nevjernice”, Svetozara Markovića 39″, „Od druga do druga” … sve su to pjesme koje ne zastarjevaju i zahvaljujući ovom izdanju će doprijeti i do druge publike, a ozbiljnost kompletnog projekta reizdanja obezbjeđuje i ono dužno poštovanje u biznis vodama. Ove albume treba slušati i prepustiti im se. Pjesme dopiru i do najtvrđeg srca i navode suze na oči i smijeh na usnama. Ne dopustite da vam izmakne prilika da i vi posjedujete dio muzičke istorije.
Nikola Franquelli