Cockney Rejects su punk rock bend iz Istočnog Londona. Oformljeni 1978 godine. Žanr Oi! je dobio naziv po njihovoj pjesmi Oi! Oi! Oi! a i danas su jedni od naprepoznatljivijih pank bendova Londona. Imaju 9 albuma. Okosnicu benda i danas čine braća Geggus. Mick i Jeff, tj. gitarista i pjevač benda. Veliki su fanovi fudbalskog kluba West Ham kojem su posvetili nekolike pjesme, te su tako prepoznati i medju navijačkom subkulturom što je otvorilo vrata za neke nove bendove koji kombinuju terrace chants i pank, tj. Oi! Film o bendu koji nosi naziv East End Babylon nastao je 2013 godine, kao i istoimeni album.
Za početak, reci mi kada ste odlučili da napravite bend?
Želio sam da osnujem bend još sredinom 70-ih, ali nisam umio da sviram ni jedan instrument i nisam mogao da priuštim gitaru! Kada se pojavio pank, uspio sam da se domognem jedne jeftine gitare i napravio bend po imenu The Shitters sa bratom, što je bila prava zajebancija, nešto što nije trebalo shvatati ozbiljno. U mislima sam, međutim, uvijek imao ideju kako da Cockney Rejects predstavim svijetu. Samo sam čekao pravi trenutak.
Godinama ste stekli lojalne fanove, i smatram da su još i tada mnogi ljudi prepoznali da su Cockney prava stvar za klince iz radničke klase?
Bili smo (i ostali) radnička klasa. Potičemo iz velikih, tradicionalnih porodica iz londonskog East End-a, kakvih više zapravo i nema, tako da smo privukli pažnju klinaca iz radničke klase širom svijeta. Rejectsi, međutim, nijesu isključivi – naša muzika je za ljude različitih profila.
Reci mi šta misliš o Oi! pokretu, koji je nastao kao muzika za klince iz radničke klase u eri panka, i panku danas, kada on više naginje ka mainstream-u.
Mi smo samo željeli da budemo u rok bendu i pjevamo o stvarima koje nas se tiču – fudbalu, policijskoj torturi, uličnim tučama! I bili smo prvi bend koji je to uradio. Tada nije bilo kategorije za takvu vrstu muzike – Džef je na bini često uzvikivao Oi! Oi! Fellas!, tako da je naš ortak Geri Bušel skovao termin “Oi! muzika” kako bi opisao naš zvuk. I kao što znamo, odatle je sve krenulo…
Reci mi nešto više o pjesmi Oi!Oi!Oi!, koja je postala himna čitavog pokreta. Pjesma je i dalje legendarna.
“Klinci dolaze sa svih strana – East End je svuda”…Tako sam posmatrao stvari kada sam napisao tu stvar, a i danas tako mislim. To je himna obespravljenih i ugnjetavanih širom svijeta. To je naš stav, da smo svi zajedno u ovom – i kao takav on važi i danas.
U jednom periodu ste uplovili u heavy metal.
Bili smo rock/metal fanovi prije pojave panka, i uvijek smo željeli da se okušamo u tom pravcu. Do tada (1981) smo već rekli sve što ima da se kaže o “uličnim tučama” i “lošim ljudima” (aludira na Fighting in the streets i Bad man – rane pjesme Rejectsa, prim. prev.), a mi nismo jedan od onih bendova koji pljačka fanove pjevajući konstantno o istim stvarima, za razliku od mnogih drugih koji to i dan-danas rade. Veoma sam ponosan na našu metal fazu, i danas slušam te albume!
Vest hem predstavlja ponos dijela Londona iz kog potičete. Šta mislite o današnjem fudbalu i huliganizmu? Da li i danas huliganizam postoji kao pritajena pojava, ili su se ljudi zasitili jurnjave i tuča na tribinama?
Vest hem je bio i zauvijek će biti u našoj krvi. East end zauvijek, to je zapravo osjećanje. Fudbal je bio sport radničke klase, i nešto za šta se živjelo subotom. Tribalni huliganizam je bio dio svega toga u tom periodu, bez obzira da li je to prihvatljivo ili ne. Ubrzo je postalo jasno da smo zajedno jači i da su međusobna prebijanja glupost. Smatram da danas nema opravdanja za to. Fudbal više nije utočište za radničku klasu – postao je korporativna sprdnja za srednju klasu, sa preplaćenim primadonama od igrača i tribinama na kojima se sada grickaju kokice. Ko bi se tukao oko takvih stvari? Ja sigurno ne!
Šta misliš o današnjoj pank sceni? Slušaš li tzv. američki pank?
Ne smatram da je to pank. Srećno bendovima koji to sviraju i zarađuju brdo love – nemam baš ništa protiv – ali za mene to što su oni postigli je izgrađeno na temeljima prethodnika, i takvi bendovi su samo proizvod, jednako kao bilo šta što se pojavi na emisijama poput X factor ili America’s got talent. Nije to za mene.
Kao pank bend sa stavom, šta mislite o globalnoj politici? Opet se javljaju rasne tenzije, a broj nacionalista i rasista raste čak i u pank krugovima.
Ima potpunih idiota, i među ljevičarima i među desničarima – ljudi koji odbijaju da povjeruju ili prhivate da neko može da ima stavove koji se razlikuju od njihovih, prezirem takve. Jebeš njih.
Ukoliko ne griješim, ti si bivši šampion u boksu? Veliki broj pokreta koje izvodiš na svirkama su zapravo bokserski, što se sjajno uklapa uz vašu muziku…
Moj brat Džef je bio bolji bokser od mene, i dva puta se borio pod zastavom naše zemlje. Ja sam više bio lokalni borac – volio sam to, to su bili najbolji dani mog života. To je dio svakog klinca iz East End-a kojeg sam ikada upoznao – u jednom starom intervjuu za časopis Sounds smislio sam izraz ‘fudbal, boks i rokenrol’ kao tri puta koje vode iz East End-a. Tako je to nekada bilo.
Na tvom fejsbuk profilu sam nedavno pročitao kako si bio oduševljen koncertom benda AC/DC. Koje bendove zapravo najviše voliš?
Odrastao sam na Cepelinima, ranom Kvinu, Sabatu, ZZ topu (stare stvari, prije albuma Eliminator), Parplu, Nazaretu itd. Kasnije sam zavolio Pistolse, Kleš, Strenglerse i Ramonse. Sve je to ta nevjerovatna stvar koju zovemo rokenrol! I da, kad smo već kod AC/DC smatram da su se braća Jang užasno ophodili prema jadnom Brajanu Džonsonu! Nije to zaslužio!
Hvala na intervjuu! Neka poruka za kraj za fanove Cockney Rejectsa i Vest hema sa područja Balkana?
Za svu našu braću sa Balkana – veliki pozdrav za sve. Radujemo se danu kada ćemo opet zasvirati kod vas, a taj dan će sigurno doći!
razgovarao: ĐorđepunX
preveo: Pero