Ne da mi đavo mira! Nisam htio da pišem o ovom albumu, jer je dosta razloga zbog čega je izlišno, ali, ovo je ipak Metallica, obožavana i omražena od mnogih, bend koji je označio jednu eru i odsvirao pjesme koje pamte milioni. Ne da mi đavo mira! Već vam je jasno u kojem pravcu ide ovo moje pisanje, ali, hajde da ga potkrijepimo činjenicama.
Melodika pjesama je i više nego obično ugrožena i svedena na osnovni minimum. Sa druge strane, Larsovo vrlo jednostavno bubnjanje (i ona njegova iritantna jedinica) je i više nego obično u prvom planu. Hetfield je majstor rifa i downpickinga, i na ovom albumu je došao do vrlo dobrih, čak, odličnih ideja, ali su one tako bastardizovane, pojednostavljene i ubijene da su dovedene do ivice banalnosti. Vidi se da je dosta rađeno na pjesmama i možda je to baš i najveći nedostatak. Neću da ulazim u špekulacije. Jedno je sigurno, i nikako nije špekulacija, nema tu ništa da uhvati uho slušaoca onako kao što je nekada (davno), da ga iznenadi, da ga pomjeri i zaljulja, sem detalja tu i tamo koji su sporadično porazbacani po albumu, i iznenađujuće dobre pojedine dobre Kirkove solaže. Tu moram sebe da ispravim jer sam upravo njegove solaže dosta kritikovao u posljednjem periodu. Detalji prijaju uhu (npr. posljednjih 17 sekundi pjesme „Too far Gone?“ ili melodični pasaž sa pjesme „Inamorata“ ili uvod na „Sleepwalk my Life Away“ ili solo na „You Must Burn“) i taman čovjeka pomjere i podignu mu nadu, ali je to kratkog daha i bend vrlo brzo zalupeta u neki dosadni rif (i Larsovu jedinicu) da useru sliku! Izvinjavam se na izrazu, iskreno se izvinjavam, ali tako je. Nema bolje riječi da opiše ono što se suviše često čuje na albumu – odlične ideje koje su zauzdane, pokvarene, potkopane i ubijene. Nema tu dileme niti malo. Par detalja ne čini cijeli album.
Porediti sa starim, onim najjačim albumima, je van svake pameti. Paralele mogu da se povuku sa Load/Reload, sa time da ta dva albuma i imaju hitove i pjesme koje publika voli, i najviše PAMTI. Ovdje takvih pjesama jednostavno nema. Pričekajte šest mjeseci, pa mi recite da nisam u pravu.
Moram pohvaliti pojedine Kirkove solaže (poput „If darkness had a son“ i već pomenute „You Must Burn“) ali u ovim pjesmama one štrče, ne uklapaju se, pogotovo ova druga. Ovo su thrash solaže koje dolaze do izražaja u bržim, dinamičnijim pjesmama punih detalja i igranja sa ritmovima i melodijama i tu bih mogao pohvaliti pjesmu „Lux Aeterna“, ali … Ovo nije Justice i oni nikada više neće dostići taj energetski nivo i kompozitorske ideje.
Dosta! Dosadno je brate ovo slušati, i neću više!!!
Nikola Franquelli