Još od osamdesetih godina „bijesni” rat između frontmena Megadetha Dave Mustaina i kreativnog dvojca Metallice Ulrich – Hatfield. Nekako je svo vrijeme Megadeth, na žalost, njegovog spiritus movensa ostajao u sijenci nekadaašnje sabraće. U zadnje vrijeme stvari su se prilično promijenile. Stari Mustaine ne skriva zadovoljstvo, što njegov novi materijal „Endgame” širom kugle stavljaju ispred Metallicinog „Death Magnetica”, pa i „St Angera”. Treba biti zaista realan i reći da je „Endgame” album kakav je Metallici očajnički potreban u poslednje vrijeme.
Upoređen sa ostalih 11 albuma Megadetha, „Endgame” je u samom vrhu, rame uz rame sa „Rust in Peace” i „So Far, So Good… So What”. Trash u svom najčistijem obliku. Izgleda da se nova, ko zna koja po redu Mustaineova prateća postava uklopila u njegov naum, a odlazak još jednog u nizu gitarista, Glen Drovera i dolazak novog Chris Brodericka je, makar sudeći po snimljenom albumu, samo koristio Megadethu. Hemija između Mustaina i prinove – Brodericka je nevjerovatna, dok se gube u, kako se na momente učini, besciljnim solažama tako karakterističnim za ovaj pravac i sam Megadeth, stvari stoje toliko čvrsto, da se čini da je sve dijelo jednog jedinog instrumenta. Možda je upravo zbog ovoga na bukletu albuma „Endgame” detaljno ispisano koji je od njih dvojice svirao koju solažu. Ritam sekcija – moćna, mračna i basovita pruža odličnu podlogu za igrarije gitarskog dua, ali i toliko opovrgavani Mustaineov vokal koji na ovom albumu zvuči kao da je cijela priča stvarana upravo oko njega. Tekstualno album je Megadethov standard. Od političkih i politikantskih koje se razračunavaju sa erom Bushovih i opominju novog predsjednika, a koje će na momente vratiti staru megadetštinu kakva je „Peace Sells…” preko ljubavnih i poluljubavnih versa, pa sve do nekih ratničkih, tolkinovskih, kakve su „How the Story Ends” ili „This Day Well Fight”. Tekstualnu šarolikost podcrtava i prvi singl „Headcrusher” koji govori o srednjevjekovnoj spravi za mučenje čije uputstvo za upotrebu ne morate čitati na bukletu albuma. Dovoljno je da čujete uvodni gitarski solo, koji je i svojevrsna najava gore pomenutih gitarskih ratova na albumu. Prvim singlom, pravo u glavu. Ne toliko dobar momenat na albumu je „balada” pod nazivom „The Hardest Part of Letting go… Sealed with a Kiss” koja nosi neke prilično predvidljive melodije i rješenja. Srećom poslije tačno jednog minuta i četrdesetdvije sekunde stvar se razigrava i odvlači se u neke malo drugačije sfere što melodijske i harmonijske, što ritmične, no ipak nedovoljno da ovu stvar spasu klišeiziranosti. Ako naletite na listu na kojoj „Endgame” ima manju ocijenu od 4 (na skali do 5) ili 8.5 (na onoj do 10) sigurni budite da će ispred njih zasigurno biti makar šest albuma Metallice. A nije isključeno da je tu listu pravio neko iz njenog najužeg okruženja.
Lujo