Istorija Spigelmanovog Mausa počinje 1971. kada objavljuje nekoliko tabli ovog stripa, koji će mu nešto kasnije donijeti svjetsku slavu. Krajem sedamdesetih, Spigelman će se odvažiti na izuzetno težak poduhvat – temu holokausta obradiće u formi grafičke novele. Zbog „neozbiljnog” pristupa jednoj od najkompleksnijih tema, koja se u to vrijeme još uvijek nije davila u književnoj i filmskoj hiperprodukciji, Spigelmanu se dosta prigovaralo. Iako je „Maus” danas 30 godina stariji; za Ajznerovu, Pulicerovu, Harvijevu i mnoge druge nagrade bogatiji, strip će vjerovatno ući u istoriju i kao jedan od najosporavanijih, ako već nije na samom čelu te liste.
Spigelman kroz „Maus” pripovjeda doživljaje svoje najuže porodice tokom drugog svjetskog rata i njihovih logoraških dana. U začetku ideja je bila da se priča holokausta preslika na slične probleme i živote afroameričke populacije. Ipak, proučavajući problematičan odnos sa sopstvenim ocem i pokušavajući da premosti njihovu otuđenost; sa druge strane da shvati samoubistvo sopstvene majke kao rezultat sjećanja ponešenih iz Aušvica, Spigelman će se odlučiti da priču ispriča kroz njene stvarne aktere – Jevreje, a čiji će hroničar biti kako za strip tablom, tako i u njoj – on sam. Sumirajući u „Mausu” sjećanja njegovog oca Vladeka snimljenih na preko 40 kaseta, autor će po mišljenju mnogih ispričati najbolju verziju holokausta toga vremena, po mnogima bolju od Elie Wieselove knjige „Noć” i Primo Levievih memoara. Tvorac „Mausa” će kao predstavnik druge poslijeratne generacije Jevreja, svojim djelom pokušati da shvati istorijsku, porodičnu i na samom kraju sopstvenu tragediju. Iako je autor svjestan slikovitosti i značaja svoje priče, jednako je svjestan i činjenice da kazuje neiskazivo, što će priznati i u stripu kroz lik svoga oca. Ova će rečenica prećutno postati spona koja će držati njihov po prvi put stvoren zajednički univerzum
Način na koji će Spigelman izdići svoje djelo na stupanj više je bogat jezik simbola i aluziija. Naravno, u ovome sistemu prvo što zaokuplja čitaočevu pažnju su sami akteri, koji su predstavljeni kroz humanizirane životinje. Jevreje predstavlja kao miševe, a očigledne aluzije na bespomoćnost i slabašnost su samo prve u nizu. Autor je ističući (opet kroz lik sopstvenog oca) netrpeljivost i samih Jevreja prema ostalim narodima i rasama, naročito prema Poljacima i crncima, ostavio čitaocu prostora za razmišljanje da li bi u drugačijim istorijskim okolnostima u njegovoj grafičkoj noveli, njegovi sunarodnici ponijeli lik mačke. Pored toga što su Njemci mačke, a mješanci Jevreja i Njemaca – miševi sa mačijim prugama i drugi narodi su dobili svoje životinjske ekvivalente. Amerikanci su psi, Šveđani – jeleni, Englezi – ribe, Francuzi – žabe… Analogija je mnogo, ali opet se izdvaja njih nekoliko. Za razliku od iskonskih neprijatelja mačaka i miševa, tu je drugi par – mačke i psi. Njemci i Amerikanci. Neprijateljstvo ovih vrsta je više stvar temperameta pojedinih njihovih predstavnika, iako se pokušava generalizovati. Samim tim, Spigelman pse i miševe stavlja na istu stranu, ne zato što su oni prirodni prijatelji, već što djelimično imaju zajedničkog neprijatelja. Zbog čega su jedinke svih vrsta u stripu predstavljene jednakim likom (nevezano za pol i rod), a čija se individualnost ogleda jedino kroz njihovu odjeću, dok su svi psi predstavljeni različito, takođe je predmet mnogih rasprava. Najvjerovatnije je autor ovim želio podvući šarenilo SAD-a, miješanje rasa, vjera i nacija. Dominacija Engleza na moru, a opet njihova neprijateljska istorija sa Njemcima im je donijela lik ribe, zbog uživanja u žabljim specijalitetima Francuzi su žabe, zbog plašljivosti jelena, a nemješanja Šveđana u II svjetski rat, oni su ovako predstavljeni itd U svom ovom životinjskom carstvu najgore su prošli Poljaci koji su u „Mausu” predstavljeni svinjskim likovima. Prirodni antagonizam životinjsih vrsta se savršeno uklapao u pozadinu priče o Vladeku i Anji Spigelman. Na kraju treba razmisliti šta nas to čini drugačijim od naših životinjskih prijatelja. Mišljenje, rasuđivanje, razumijevanje… Tek kada se prisjetimo Vladekovih riječi u kojima, iako je glavni akter svih događaja, izražava nerazumijevanje uzroka i posljedica, a samim tim i sebe i svijeta oko sebe, priča o holokaustu nam se javlja u punom svijetlu.
dl