Prvi dio recenzije su činjenice pokupljene tu i tamo po internetu i pojedinosti iz riječi drugih recenzenata. Odmah na početku ističem da sam tražio pomoć da bih uradio ovu recenziju jer nisam dovoljno upoznat sa bendom „Mastodon” ili njihovom diskografijom, a velika mi je želja da prenesem par svojih zapažanja i mišljenje o njihovom posljednjem radu „Crack the Skye”. Konceptalni album koji je nakon prethodnih izdanja (posvećena zemlji i vodi) sada skoncentrisan na eter, na astralno putovanje i naknadno odvajanje duha od materijalnog tijela, putovanje i njegovo ponovno vraćanje u materijalno tijelo, ali ovoga puta, druge osobe.
Moj prvi dodir sa ovim bendom je bio na njihovom prethodnom albumu. Mnogo dobroga sam čuo o njihovoj muzici i jako me interesovalo kako zvuče, koje teme obrađuju, o čemu govore. Nažalost, nikako nisam mogao da svarim muziku. Vrlo izražena avangardna muzika, agresivna i buntovna sa vrlo malo konstantne melodije, melodije koja se pojavljivala tu i tamo kao kamen koji razdvaja dvije cjeline, što je meni stalno bolo uši.
Ta, nazovimo je, suvoća, meni nije nikako odgovaralo, niti mi sada odgovara, međutim, na ovom novom izdanju su napravili preokret, i to preokret koji donosi određenu dozu rizika, ali ko ne rizikuje nema ni profita. U suštini nije ogroman preokret, ali dovoljan da prija mome uhu (i da podigne malu buru kritika) i da ga poslušam više puta. A ono što sam čuo nije me ostavilo nimalo ravnodušnim.
Prvo što plijeni pažnju, pored njihove avangardne muzičke virtuoznosti, je polet, zanos i energija koji emaniraju iz pojedinih pjesama. Album jeste donekle opušteniji i manje „težak” za slušanje nego prethodni, melodije su uveliko razrađenije ali nikako nisu sladunjave. To je i više nego očigledno i stvarno su optužbe za komercijalizaciju neosnovane i vrlo maliciozne i nemojte se osvrtati kada na njih naiđete, a svakako hoćete kada odlučite da potražite „Crack the Skye”. Baš melodija čini ovaj album toliko zanimljivim i interesantnim, pitkim i mirnim putovanjem audio predjelima vašeg unutrašnjeg bića koji nikada ne dosadi. Melodija koja nije u službi jeftine zabave, već u službi osjećanja, mašte, ali isto tako bunta i zdravog razuma. Ne mogu reći da sam „provario” baš cijeli album, ali znam prepoznati kvalitet i skidam im kapu. Ovakva djela se ne rađaju svaki dan i vrijedno je čekati dosta vremena.
Uzmite „Crack the Sky” i poslušajte. Nećete se pokajati.
Nikola Franquelli