Vjerujem da će pravovjerni pankeri i anarhisti složiti facu kao da su progutali gutljaj kafenog soca na spomen imena Manu Chao. Taj oniski Francuz pačjeg glasa, nekadašnji vođa Mano Negre, ska-punk-šta-sve-već-ne megasastava iz Pariza, došao je u pozne godine u kojima se dobre pjesme pretvaraju u pjesmuljke za terasu, a čvrsta muda u sparušene smokve.
Nesumnjivo da je Mano Negra jedan od onih malobrojnih bendova (uz njih još možda pet-šest) koji su imali moć da mi jednom pjesmom prevrnu život naglavce, koliko god to patetično i tinejdžerski zvučalo. J. Poneko sjeme valja zasijati na vrijeme, reče neki drevni mudrac. A meni je drago da sam sjeme Crne Ruke zasijao kad je trebalo. Što bi reko jedan moj mudri jaran: „Ko nije otkrio Winnetoua do svoje desete,nikad ni neće.”
Istu stvar valja primjeniti na solo karijeru Manuela Chaoa. Ko nije provalio Mano Negru kad je trebalo, prošo voz. Može jedino zacupkati na jednu od onih „ženemtemplituležur” radio brojalica za djecu koja se zna zavrtjeti čak i u pauzama između dvije najnovija tuc-tuc obrade grčke narodne pjesme u koktel barovima na parkiralištu u Budvi. Zato će mu ostati zakinut za bisere kao što su „Que paso!”, „Machine Gun”, i „Blood and Fire” koje prije traže duh kodiran na stari razigrani zvuk Mano Negre nego uho sviklo na flamenco baladice o romantičnom uličnom životu i propalim fudbalerima . Ali baja s toliko kilometara u nogama, s toliko odsviranih koncerata ne samo po svim europskim metropolama, već po najudaljenijim vukojebinama Južne Amerike i s toliko jakih hitova zaslužuje ovakvu penziju. Zato mu i mogu oprostiti zadnji album koji zvuči kao da je Bajaga pomješao tekilu i travu na meksičkoj svadbi s upaljenom ritam mašinom.
Iskreno, nisam nikad zamišljao da bi se u Tirani mogla naći kritična masa koja konta tu priču. Nitko od nas, pa ni ja, nije mogao povezati te dvije stvari, znamo i sami iz kojih razloga. Onome ko je bio dole (pri čemu to „dole” ima oznaku nepoznatog, kletog i prljavog), pogotovo ako je bio dovoljno lud pa išao kroz granični prelaz bliže Podgorici (ako niste do sad, nemojte, ako nemate džip) Albanija izgleda kao nekakva komadina azijske banana republike gdje se po cesti punoj rupa voze svi od pijanaca do motorista, a magarci i ovce pretrčavaju istu kao da je livada. Kada to vidite, nemoguće je da stavite taj krš i perjanicu madridske urbane gerile u istu rečenicu. Ali vidi vraga, jednom kad sam ušao na stadio Qemal Stafe, našao sam se na poznatom terenu. Nije bilo seljaka zgrčenih lica u prljavim sakoima, niti koza niti ekipe koja prodaje benzin u plastičnim bocama onkraj ceste. Čak ni broj momaka u košuljama čija se kosa presijavala od gela i koji su mirisali kao francuska parfumerija, nije bio zabrinjavajući. Ljudi koji su došli tamo nisu se nit za nijansu razlikovali od likova iz Novog Sada, Zagreba ili Beograda. Da sad ne ulazim u to, ko je doveo Manu Chaoa u Tiranu, i zašto te s kojim sredstvima, reći ću samo da ove oči, koje su vidjele dosta koncerata, nisu vidjele zahvalniju i opušteniju publiku. Za početak, nije li vam se desilo hrpu puta da se osjećate neugodno kad vidite ćelave džibere u sekjuriti uniformama kako čube u ograđenom prostoru ispred vašeg benda? Meni recimo jeste, i to ne jednom. Sjetim se samo Iggy Popa na Exitu, kad je dotični revoltiran revnošću sekjuriti službe zaštekao jednog ćelavog bivola nogom u glavu. E, ovdje je bio ograđeni prostor ali nije bilo ćelavih bivola. Zapravo, nije ih bilo nigdje na vidiku, osim na ulazu, što je i razumljivo. Domaći su to odlično iskoristili pa su se dali na motanje domaće vutre, bez trunke bojazni da će ih neko od organa trefiti s leđa i uz par šamara odvesti u Big Black Mariah. Čini se da se to nije ticalo niti DJ-ejeva koji su opušteno puštali bootlege poznatih reggae i ska numera i bez lažnog stida, popljugali koji dimčić.
Uglavnom, za one koji ne znaju, Manu Chao je za balkansku turneju došao u siromašnijoj ali ne i manje kvalitetnoj postavi grupe. Nije bilo truba, harmonika, sekvencera i inih čuda. Samo Manuova akustara, njegov glas, čovjek na električnoj gitari i bubnju. Šta će ti više!
Manu Chao u ovoj izvedbi zvuči daleko prljavije, prisnije i poštenije od čistog ispoliranog „ženetemplituležur” s radija kojeg smo se naslušali više nego ljigavica Pedofila Kolinsa (nemam ništa osobno protiv dotičnog, samo ga ne mogu vidit očima). Lijepo je vidjeti da vođa Crne Ruke nije zaboravio svoje punk korijene i da im se itekako voli vraćati.
Sve hitove, počev od onih koje je svirao s Mano Negrom pa do onih s kojima je pobrao svjetsku slavu kad je počeo solo karijeru, odsvirao je prljavo, ubrzano i dozlaboga jednostavno, bez efekata, truba, harmonika i debilnih zvukova iz lunaparka. Jedino što ga je i dalje odavalo bio je taj himničan pop refren sa zrncem pobune u sebi kojemu je prljavi zvuk gitare i bubnja, umjesto da ga uši, samo pojačao djelovanje . Svaka pjesma na ovom koncertu bila je red uvoda na akustari, Manuelovo radijsko pjevušenje, onda dva tri akorda na distorziji, pa bubanj, pa opet akustara, pa krljanje po gitari i onda ujednačeni bombastični ritam za „pogo”, šta već ko voli, pa u drugoj pjesmi opet isto to, samo drugačiji redoslijed. Premda bi poneki muzičar ovisan o heavy metalu s pjesmama od desetak minuta sa solažama koje same traju kao jedna Chaoova pjesma rekao: „Dosadno za ubit konja”, ja kažem da je to to. Nema se tu šta dodati ni oduzeti. Nikad od Chaoa nismo čuli ništa pametnije od D C G A, nit ćemo.
I da sad ne dužim puno, pošto sam već štošta nasro, mislim da bi bilo najbolje kad bi urednik ove internet tiskovine dopustio da se okači kakav filmić s koncerta pa da se vidi kako Chao jebe mamu sa samo dva čovjeka u bendu i lošim toncem iza miksete.
Veliki minusi koncerta ne idu na njegov račun, već na račun katastrofalne organizacije. Na hiljadu ljudi ne može, ali baš nikako doći dva šanka s pivom, jedan jedini ulaz čije su stepenice opasne po život, dva WC-a te jedno drvo za zapišavanje. Znam da je to Tirana, i znam da je ovo jedan od prvih velikih koncerata u Albaniji, ali znam kad su se u Hrvatskoj i Srbiji zaredali veliki festivali, isti se problem pojavljivao godinama prije nego su organi organizacije prestali bojati za profit, došli do pameti pa stavili jedan WC ili štand više. Zato znam da će i našim komšijama trebati isto toliko da shvate da na koncertima na kojima se toči pivo jedan WC (ili štand) ipak čine proljeće.
Ali eto im još jedan plus za otvoreno duvanje.
Đole