Utorak, 17. jun – dan koji se dugo iščekivao… I dan koji će se definitivno dugo pamtiti! Jedan od najvećih bendova na svijetu po treći put u Beogradu u periodu od sedam godina. Iron Maiden sigurno nije bend koji treba posebno predstavljati – 15 studijskih albuma, gomila kompilacija i lajv albuma, nevjerovatna energija na nastupima i fanatična publika iz svih krajeva svijeta govore dovoljno. Publika sa čitavog Balkana ponovo se odazvala pozivu, pa su se na ulicama Beograda od ranog jutra mogle sresti horde fanova koji su se, kako se bližio početak koncerta, kretali ka kalemegdanskotvrđavi.
Oko 7 i po, pred poprilično brojnom publikom, počinje sa svirkom predgrupa Ghost (iliti Ghost B.C.). E sad, šta je ovaj bend radio na istoj bini sa Mejdenima ostalo mi je potpuno nejasno – nemaju ama baš nikakve veze sa njihovim zvukom, maske i koketiranje sa okultizmom, jeftine fore pozdravljanja publike na srpskom… A uz sve to nezanimljivi, do zla boga spori i pretjerano teatralni…
Uglavnom završili su posle nekih 45-50 minuta, uz minimalne reakcije publike, koja je skok adrenalina mogla nadoknaditi gledajući uzbudljive pilotske akrobacije na sivom nebu iznad Beograda. Polako se približava devet sati, mrak pada,gase se svijetla na bini… A zatim se čuju prepoznatljivi stihovi Seven deadly sins, seven ways to win – Mejdeni počinju koncert sa Moonchild! U publici oduševljenje, na bini raspoloženi Dikinson, Stiv Haris i ekipa isijavaju energijom. Posle Moonchild, ređaju se Can I play with Madness, The Prisoner, a gomila pred binom postaje sve opčinjenija i opičenija. Ono što ne ide u prilogo rganizaciji koncerta je to što su ljudi posle prve pjesme, bar u dijelu u kom sam ja bio, bukvalno bil izubijani sa svih strana, znači nema prostora za pomjeranje, neki odlazak po piće ili toalet da ne pominjem – možda je trebalo ograničiti broj karata ili povećati prostor za publiku.
Relativno rano, na moje iznenađenje, ređaju se ponajveći hitovi, The number of the beast, The trooper (treba li napominjati da je Dikinson izletio nabinu u crvenom mundiru, sa britanskom zastavom u ruci?!?), Run to the hills, na koje publika očekivano najvatrenije reaguje. Kad smo već kod vatri, na bini su se tokom čitavog koncerta mogli vidjeti vatrometi, pirotehnika, bacači plamena i šta sve ne, uz neizbježnu maskotu Edija koji se pojavljivao u nekoliko inkarnacija i scenografiju koja je oslikavala omote ranih albuma i singlova. Na moje oduševljenje, vidi se da godine nisu stigle ove vremešne Engleze koji su trčali po bini non-stop, kao da im je po 25 godina, a ne od 55 pa naviše. Što se samog zvuka tiče, najviše je smetalo to što je vokal povremeno bio manjejasan, ali ništa što bi moglo značajnije pokvariti doživljaj. Pored najpoznatijih pjesama kao što su Fear of the dark, Two minutes to midnight ili Wasted years, svirali su i neke koje sam mislio da nikad u životu neću čuti uživo – pomenutuThe Prisoner, Seventh son of a seventh son koju je propratila sjajna scenografija i pirotehnika, ponovo su sviralii Phantom of the opera – sa prvog albuma… Posle sat i po svirke Mejdena, urlanja, skakanja i horskog pjevanja, sviraju pjesmu Iron maiden i neko bi pomislio da je kraj; ali posle pauze od nekoliko minuta sa zvučnika se čujeČerčilov govori bend izlazi na bis sa energičnom Aces high. Posle svih vratolomija, sviraju kultnu The evil that man do, i za kraj ostavljaju Sanctuary, koja izaziva žešći haos u publici.
Kad se već dovde došlo, mislio sam da će nas počastiti još sa Hallowed be thy name, al ništa. Koncert je završen, bacaju se trzalice i palice u publiku, pale se svijetla i sa razglasa se čuje pajtonovska Always look on the bright side of life… Sad, posle par dana, dok pišem ovo, sabiram utiske i može se reći samo – Mejdeni su, koliko god ih neko volio ili ne, kult i jedan od najvećih rok bendova ikad zato što ne jebu trend, ne mijenjaju zvuk da bi se prilagodili, imaju vjernu publiku, napravili su neke od najprepoznatljivijih metal pjesama, i da, još uvijek rasturaju uživo!
B. Briggs