Ne mogu izbjeći da ne započnem sa perifernim stvarima (da li periferne?). Skajnardi su uvjek bili sinonim za slobodu i život bez granica i barijera. Pobogu, pa oni su napisali „Free Bird”. Međutim, vremena se mijenjaju, ljudi se mijenjaju, postava se konstantno mijenja, i ovo danas nije onaj isti Skajnard od prije 20, 30 i više godina (od originalne postave, tu je samo Garry Rossington, te dvije supruge koje pjevaju povremeno još od „onih dana”, a i Rickey Medkocke se može manje više smatrati kao dio stare postave). Kako su se ljudi za instrumentima mjenjali, odrastali i starili, tako se vremenom i tematika pjesama promjenila, sa jednostavnog uživanja u životu, ka ispraznom veličanju nacije, zastave i „way of life”, iliti malo mekšem nacionalizmu koji je dostigao apsolutni vrhunac na prethodnom „God and Guns” albumu, i ima podosta onih koji argumentovano kritikuju da su „pravi” Skajnardi umrli 1977 godine. Razumijem ja sve to. Razumijem kulturu i odgoj i uslove života i propagandu itd., ali je brate tupo i glupo do krajnjih granica, a oni putuju po cijelom svijetu, vide, čuju, upijaju, i nisu niti ćoravi niti gluhi.
Sa druge strane, Lynyrd Skynyrd su i dalje predvodnici i jedan od najkvalitetnijih southern rock bendova, jedna od onih mašinerija koja samo štancuje hitove, i apsolutno nema veze jesu li to neke sladunjave baladice ili direktni rokenrol, i to me drži za ovaj bend i ovaj novi album. Dobro, tu je i nepobitno čvrst stav, koji jeste premazan svim gore pomenutim glupostima, ali je iskren.
Kažu da je put do pakla popločan dobrim namjerama i ako je tako, onda je ovaj novi jedna ogromna betonska ploča na tom putu.
Intelektualno su skajnardi danas na razini domaćih turbo folk pevaljki, a muzički su i dalje ono zašto ih pratimo iz godine u godinu.
Nikola Franquelli