Rijetko kada se dohvatim da pišem o temama koje nisu usko vezane za muziku, ali u ovom slučaju izlazim iz ustaljenog klišea jer je tema interesantna, a pojedini detalji su i te kako bitni za sve osobe koje redovno koriste internet.
Dnevni časopis Blic je objavio knjigu novinara Američkog Guardian, Luke Harding, dostupnoj na svakom kisosku i trgovini, u kojoj iznosi šture činjenice i priču iza kulisa špijunske afere koju je započeo Edward Snowden objavljivanjem detalja pojedinih od najstrožije čuvanih tajni nacionalne agencije za bezbjednost (iako je preuzeo nekoliko desetina hiljada dokumenata, nije sve objavljeno, već samo pojedini djelovi nekih dokumenata koji se najviše tiču opšteg mnjenja). Edward Snowden je 2013 godine prenerazio svijet otkrivši tajne dokumente Američke organizacije za bezbjednost i nadzor za koju je radio i ukratko i vrlo grubo rečeno, kompletan internet protok je legalno, poluilegalno i ilegalno skeniran od strane najvećih organizacija za nadziranje i privatnost kakvu smo nekada poznavali, više ne postoji. Orvelova „1984″ i Hakslijev „Vrli Novi Svijet” kombinovani u našoj realnosti.
Internet nikada nije bio nešto posebno zatvoren ili zaštićen, ali je ogroman broj korisnika i enormna količina podataka donekle garantovala pristojnu visinu privatnosti, što danas više nije slučaj. Najveće obavještajne organizacije su pronašle način kako da pročešljaju sav internet protok i traže informacije koje su im potrebne. U praksi to znači da mail koji šaljete sa Gmail, Yahoo ili bilo kojeg drugog sličnog servisa, razgovor preko Skype, chat, ili najjednostavnije pretraživanje interneta, ima neko ko može da detaljno pregleda/pročita/analizira, i što je najgore, sve podatke čuvaju, ili barem najveći dio podataka. Tako barem piše. Malo mi je bilo čudno da baš svu tu količinu podataka čuvaju, ali paranoja je čudna boljka. Ako pošaljete mail voljenoj osobi, u stvari ste poslali i jednu kopiju obavještajnim službama. Vrlo vjerovatno da i ovaj tekst prolazi kroz gusti češalj specijalizovanog softvera za detekciju ko zna čega (sve je urednik kriv. Nisam ja, majkemi!) Što će njima baš vaš mail voljenoj djevojci, ili ovo moje pisanije? Ama baš ništa, i sigurno će biti preskočeni, ali će izgleda biti negdje sačuvano i ako ikada tokom svog budućeg života budete nešto sumnjivo uradili, izvadiće iz šteka sve vaše detalje (da, da, sve se čuva …) i imaju odakle da počnu sa istraživanjem. U slučaju pravih kriminalaca, ove su mjere vrlo opravdane i metodi nadziranja se koriste od prvobitne zajednice, ali kontrola i nadgledanje svakodnevice svih nas je saznanje koje jeste šokantno i iz kojeg izlazi bujica nedoumica, sumnji i pitanja. Da li je Snowden bio hrabar, lud ili glup? Kakav god da je odgovor, proces informacije i transformacije je započeo, i bolje bi nam bilo da se svi prilagodimo.
Terorizam je vrlo realan i bezpoštedan, borba protiv njega mora biti isto toliko bezpoštedna, a u sredini se nalazimo mi, obični građani koji nastojimo da gledamo naša posla, i dobro je da znamo i o ovome. O svemu tome se detaljnije govori u ovoj knjizi pisanoj loše i šturo, očigledno prevedena na brzinu, ali čija tema jeste značajna.
Anonimno Nikola Franquelli (nisam ja, majkemi!)