Skoro sam gledao intervju koji su dali bračni par Anderson (ona, Gospođa Sadonis pevaljka, on bubnjar) i rekoše da će predstaviti neke od njima najmilijih albuma. Poznavajući nevjerovatno bogatu diskografiju Nicke Andersona (od Entombed, preko Hellacopters, predo Death Breath pa sada i Lucifer), te gospođin rad u Lucifer i prethodni bend The Oath pretpostavljao sam da će biti dosta starog roka, punka, NWOBHM i slično. Kad ono, da rock ali, ruku na srce, sve bendovi koji su poznati ali meni peglavi (Kiss, Blue Oyster Cult ….). Kako li je Nicke iz tih albuma stvarao sve što su stvarali npr. The Hellacopters, meni je misterija. Biće da mu je vremenom ukus otupio, a to se moglo i čuti donekle na Imperial State Electric (ovo je bend, ne album). Nego, izvinite me, da se vratim na Lucifer.
Priču o albumu je nemoguće započeti bez Nickea. Iako je Gospođa Sadonis osnivač benda i bila glavni autor na prvom albumu, već nakon što je Nicke upao u bend na drugom albumu, bilo je očigledno da je on preuzeo muzičko kormilo. Vjerujem da je ona glavni tekstopisac (tekst za „Leather Demon“ može samo zaljubljena žena da napiše), ali muzika ima tako očigledan Nickeov rock potpis. Kako na prethodnom, tako i na ovom albumu. Od ritmike, tempa, pa do onih njegovih sitnih igrarija sa instrumentima koji daju elan pjesmama.
Za razliku od prethodnog albuma koji je bio ritmičniji, više pjevljiv i razigraniji, „Lucifer III“ je mirniji, kalkulisaniji, emotivniji … hmm, meditativniji. Vjerovatno godine, trenutna interesovanja, način života – sve je to vjerovatno pomalo dirigovalo kako će album zvučati. U početku mi je to bilo malo iznenađenje. Iskreno, očekivao sam nešto živahniji album, ali to su moja subjektivna očekivanja. Oni su izdali jedan visoko kvalitetan album, koji neće imati milionsku publiku jer nije niti malo mainstream. Ovaj album ima svoju dušu koja miriše daleko, posjeduje onaj vrlo poseban šmek albuma koji ne prihvataju kompromise, zato nikada neće imati milionsku publiki, ali će biti pamćen dugo kao jedan dragulj svjetske rock scene. Bravo i za ovaj album.
Nikola Franquelli