Ako ste na OBN TV gledali rat bendova, vjerovatno vam je poznato ime Livio Berak Trio. Isto tako je vjerovatna i vaša sumnja u kvalitet ili značaj ovog benda samo na osnovu mojih riječi, ili samo tih par snimaka sa rata bendova. I sam sam bio vrlo skeptičan i kritički vrlo nastrojen, ali isto tako sam naučio da ne sumnjam u ukus prijatelja čija je kilometraža veća nego moja i mnogo puta se dokazala kao itekako značajan izvor znanja i mudrosti. U roku od par dana sam imao prilike da Livio Berak Trio gledam dva puta uživo, malo porazgovaram sa bendom, vidim kako rade, razmišljaju, kako se ponašaju, kakve su osobe i da stvorim jednu potpuniju sliku prije nego što počnem da pišem. I sve je bilo divno i krasno ali svirke su bile predstavljanje autorskog materijala bendova poput Smak, Atomsko Sklonište, Deep Purle, ZZ Top, Steppenwolf i dr., dok bi se autorske Liviove pjesme stidljivo potkrale tu i tamo i to na nagovor publike. Iskreno, osim nepobitne instrumentalne potkovanosti i jakog atmosferskog užitka nisam vidio razloga nekom većem oduševljenju. Tako je bilo sve dok nisam čuo njihove autorske pjesme, ne uživo, već profesionalno snimljen studiski materijal, i bukvalno ostao zalijepljenih ušiju za zvučnike.
Naravno, sve ovo na digitalnom papiru zvuči lijepo, ali što bend konkretno nudi, zašto bi baš neko od vas poslušao ovaj bend? To što Livio Berak Trio sviraju, iliti bolje je reći prže u sve šesnaest, je punokrvni, visokooktanski kerozin rokenrol. Vatra i stihija. Bura emocija propraćena dijelom najboljeg gitarskog rokenrola koji se može čuti na Balkanu u posljednjih deset do petnaest godina. Pjesme odaju oformljenog autora koji osjećanja itekako spretno prenosi u note i u kombinaciji sa neprevaziđenom interpretacijom i sviranjem koje jednostavno omađija, pred sobom imamo jednu malu termo nuklearnu bombu u obliku pjesama poput „Bez Tebe Ne mogu”, „Postoji Li Nada” ili „U Tebi Tražim Spas”. Livio Berak Trio nudi prvoklasan rokenrol. Pazite, nije to metal, nije to punk, nije to alternativa, blues, grunge ili ne daj bože pop prekriven rok primjesama. Nije mješavina svega ovoga ali nije niti apsolutno ništa novo. To što oni sviraju je iskonski, nepatvoreni, zreli, stari dobri rokenrol sa mirisom pregrijanih guma motora, na tri instrumenta i sa pojačalima do kraja, original u jednom novijem i svježijem ruhu, sa mnogo duha, elana i mladalačke energije. Nude prašteće rifove i neprestane solaže na Les Paul/Marshall kombinaciji (kada je ova kombinacija omanula?), nude ritam sekciju koja melje i razara (Nikica Barović koji ne mami samo uzdahe djevojaka nego itekako umješno barata basem te vrlo vješti Luka Ižaković za bubnjevima), i nude jedan izrazito(!) dobar vokal. Koliko na našem jezičkom području ima baš dobrih pjevača? Možete ih nabrojati na prstima dvije ruke. Dragi moji, implantirajte još jedan prst jer Livio upada u ovu kategoriju, tehnički i interpretaciono. Ne bih se usudio reći da je u tehničkom rangu Borisa Aranđelovića ili Sergio Blažića (mada nije pretjerano daleko), ali izvođački svakako jeste rame uz rame sa dva velikana i to je činjenica koje ćete postati svjesni jedino kada ga čujete na sceni, kada vam otvori nove horizonte.
Kao trio (četvorka sa Hrvojem Sindikom za klavijaturama iz benda Nuclear Mama tokom živih nastupa po crnogorskom primorju) imaju zadatak da ispune audio prostor, tehnički detalj koji većini ništa ne znači, ali je itekako značajan jer svaki član mora da itekako da sve od sebe da bi bend zvučao puno, a Livio mora da odradi posao dvojice gitarista i još da pjeva usput, a to odradi sa takvom lakoćom, elegancijom i oduševljenjem da je užitak slušati i gledati ih uživo. Pronađite na Youtube pjesme ovog tria, poslušajte ih dobro i brzo ćete se uvjeriti da sve ovo nije samo subjektivna priča. To je 8 (slovima: osam) hitova, od kojih se ne zna koji je bolji, a snimljeno ih je 12, i po riječima benda, snimljeni materijal bi trebao da ugleda svjetlo dana u čvrstom obliku u roku od par narednih mjeseci. Iskreno se nadam da će biti punopravan album i ništa kraće od toga.
Nikola Franquelli