Ah, ta “sveprisutnost ljubavi i smrti…” Jedan amalgam oko kog se vrti cijela povijest upakovana u ljudsko kolektivno sjećanje na kreaciju. Kraj 2016. godine donosi, za sada makar, dva krupna događaja u oblasti rock muzike. Jedan je da je nestašni bard ove muzike, neobjašnjivi Bobby Dylan, upravo ovjenčan Nobelovom nagradom za književnost (za koju se čini da ne mari mnogo, kao ni za tolike nagrade prije).
Drugi veliki događaj jeste četrnaesti po redu studijski album Leonarda Cohena, pod znakovitim naslovom: You Want It Darker. Jer novi album velikog kanadskog pjesnika i trubadura uvijek je nekako po sebi događaj, makar ni ne donosio umjetničku izvanrednost i svježinu (kao, po opštem utisku, prethodna dva maestrova cd-a). Sa You Want It Darker, međutim, dobijamo izvanredan muzički događaj u tekućoj (sve umornijoj.. zamornijoj?) produkciji starih majstora ove muzike. Znalo se to već sedmicama unaprijed, odmah po objavljivanju naslovnog singla. You Want It Darker ima testamentalnu notu pjesnika koji se sprema za ona čuvena zvona iz pjesme John Donnea (“I stoga ne pitaj za kim zvona zvone… Za tobom zvone”). O tome zapravo govori početna pjesma; i čitav album, upravo, teče u tom izražajnom ko(lo)ritu: eshatološka i lična nota se provlači od početka do kraja, uz fenomenalnu muzičku pratnju koja dobrim dijelom ovdje ima tradicionalni žar jevrejske muzike (posebno čuti naslovnu pjesmu, kao i izvanrednu It Seemed the Better Way). Muzika i lirika imaju taj neumitan ton kraja, završetka (“You want it darker: We kill the flame”). Zvučno, produkcijski, čini se da je Cohenov producentski tim (koji predvodi njegov sin Adam) odradio ovog puta, za razliku od nekoliko prethodnih , odličnu stvar. Konačno su, naime, reducirane ženske polifonije, koje su u posljednje vrijeme često znale biti pretjerane, te tako ubijale samu ljepotu pjesme, ako ne i zvuka. Samo u jednoj pjesmi (On the Level) imamo obrazac toliko često rabljen: Cohenov glas, prošaran obiljen ženskih pratećih vokala. Album You Want It Darker zvuči tako potresno, tako duboko, iskreno i pravovjerno, od početka do kraja. Imamo biser koji potpisniku ovih redova već znači toliko da ga sluša od početka do kraja (nepunih 40-ak minuta), kao jednu pjesmu. Od albuma The Future čini se da nemamo ovako kompletnu i snažnu Cohenovu ploču. Tama i Ljepota.
Brano Koćalo