Muzički madeleine
Vremena su teška, ali moderna, tako govori poslovica, taj dozlaboga iritantni palamudački žanr, žanr izrazito ideološki obojen i, kao i svaka lažna svijest, dobro prikriven: mudrost za narod koja se legitimira narodnom mudrošću. Možda bi se prije nego sa svetim knjigama, djelima pripadnika čikaške ekonomske škole, menadžerskim priručnicima i pamfletima SANU trebalo obračunati s poslovicama; objesiti ih, jednu po jednu, na čvrste metalne kuke i rasporiti, pa kud puklo. Takav bi svijet viviseciranih, rasutih poslovica bio možda postmoderan (zar ne gaji postmoderna prema njima posebnu strast?), no vremena i dalje ostaju teška, i ta se težina umnožava.
Ne osjećati se dijelom svijeta i vremena kojemu biološki pripadaš uvijek je, ovako ili onako, bila privilegija. Iza tog širokog, različito kanaliziranog osjećaja nepripadnosti koji je vrhunce dosegao s verterizmom i weltschmerzom prokletih pjesnika, surfera na divljem valu romantičke tlapnje, stajala je gotovo beziznimno jaka ekonomska baza, a tek onda specifična ‘duhovna nadgradnja’. Onih poniženih i uvrijeđenih devedeset i devet posto itekako se osjećalo dijelom svijeta i poretka, i dobro znalo gdje mu je unutar njega mjesto. Vrijeme je zlo i nepredvidivo, informacije je progutao spektakl, znanje nam nije previše pomoglo. I dalje se zadano mjesto uglavnom šutke prihvaća, a i onaj romantički balon je netragom nestao. Još su, doduše, gradovima i šumama svijeta rasuti njegovi sasvim različito ispisani, različito uštavljeni ostaci. Jedni šamaraju zrak kao crvene trake na rukavima pripadnika pokreta otpora, drugi podvezuju zapešća onih što su ponovo otkrili pasivno samoizdvajanje i rezignaciju svjetske boli.
Prva pjesma s prvog albuma Laufera, uz Let 3 najjačeg riječkog benda krajem osamdesetih i prve polovine devedesetih godina, mogla bi biti himna onih potonjih. Naslovni se pun pokazao dvostruko pogođenim. Urban i bend zaista su predstavljali ponajbolje od domaćeg Off rocka u ono vrijeme, ali taj prvijenac također, uz dva ili tri bitna ulaza s Pustinja, drugog i posljednjeg dugosvirajućeg albuma grupe iz 1994. godine, ostaje i ukupni Best of sastava. U tih tek nekoliko godina diskografske aktivnosti (mada je bend, sa stvari ‘Ona zove se nebo’, kasnije uvrštene na Urbanov solo debi Otrovna kiša, bio studijski zabilježen već na promotivnom LP-ju subotičke ‘Omladine’ 1988.) uspjeli su izbaciti par punokrvnih hitova koji će biti prepoznati i od najšire radio publike, ali i uvelike trasirati zvuk ‘art’ i ‘off’ rocka na ovim prostorima u narednih petnaestak godina. Reputacija koju nisu uspjeli uništiti ni recentni – nakon još dvije sasvim solidne ploče – Urbanovi do besvijesti traljavi studijski uraci.
‘Svijet za nas’ ime sve atribute onih pjesama koje obilježe čitave generacije, uvuku se negdje pod skalp i, kao muzički madeleine, godinama poslije na svjetlo sjećanja izvlače neke užasno drage dane. I patetiku potpune predanosti, bezuvjetnoga jamstva, i kombinaciju melodije i žestine, prljave struje i nježne akustike i, najvažnije, onaj sing-along refren koji razgrće sve pred sobom, podebljan dječjim zborom. Ako sve skupa možda u nekom trenutku i graniči s kičem, demantiraju ga ili opravdavaju ona uz pjesmu vezana iskustva; iskustva koja i sama po sebi nerijetko graniče s kičem. Kao, na primjer, one vruće noći krajem devedesetih kad smo, bez para za karte, s odjećom na glavama na Obojenu svjetlost plivali iz druge uvale, samo da čujemo ovu pjesmu. I kad smo zatim, mokri i mladi, izletjeli goli pod reflektore i, u trku navlačeći gaće, uplivali opet u masu, u isto takvo vodeno stapanje; vrele valove refrena.
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta