Strojevi
Laibach je stroj. Država je stroj. Tijelo i nebo i drvo sve su to strojevi i imaju vlastiti ritam, neko zadano, unutarnje kloparanje koje ih pokreće. I tekst je stroj. Dnevnik je tako stroj i njegova skica, madeleine metastroj koji skriva okidač za pokretanje nekih više ili manje zaboravljenih mašina, mazut za njihove zamrle klipove.
Prva dva stroja, oba beskonačno zavodljiva, sasvim su suprotnog predznaka. Potonji služi proizvodnji, emanaciji i mimikriji ideološkog aparata, njegovu zakrivanju šarenim pokrivačem prirodnosti, nužnosti i rutine – kako se noću zakriva blesava papiga – ili se pogled na nju zastire induciranim mrakom represivnoga pogona. Onaj prvi i mnogo važniji stroj bavi se dekonstrukcijom i prokazivanjem ideoloških aparata drugoga. Njegove metode su britke, učinkovite, estetski efikasne i – dobro poznate. O Laibachu je posljednjih tridesetak godina pisano mnogo: na pamet mi pada opsežni analitičko-apologetski tekst Slavoja Žižeka iz 1983. ili 1984. godine, štampan dok kompletna kontroverza još uopće nije bila utisnuta u vinil, a bend je imao službenu zabranu korištenja njemačkog imena za (okupiranu) Ljubljanu koja je, kad se 1985. pojavio prvijenac s apropriranim Malevičevim ideogramom i raspetim prepoznatljivim torzom na naslovnici, još uvijek bila na snazi. O svemu tome mi se zapravo ne da. Lupam, kao Ned Ludd, nefokusirano i bez veze, za sad s jednim jedinim ciljem: prošvercati nekako intimni, posve, nezdravo i nezadrživo individualni dnevnički diskurs u priču o apsolutnom kolektivu, njegovoj paradigmi.
{youtube}sRADA7fLVpQ{/youtube}
Laibach je lokva katrana, gusta i tamna smjesa pomno uglačane površine koja nevjerojatno precizno odražava prave pojave sistema koji se u njoj ogledaju. Specifično se totalno estetsko i totalno političko koje iz tog proizlazi proteže na sva polja njihova djelovanja: polifonu tvorevinu na koju su ‘najviše utjecali Tito, Toto i Tati’ nemoguće je pojmiti izvan okvira Neue Slowenische Kunsta i pripadajućeg paradržavnog projekta. Uz glazbeno, punopravan dio pogona čine IRWIN, njegovo vizualnim umjetnostima posvećeno krilo, različite inkarnacije teatarske frakcije pod palicom Dragana Živadinova te više ili manje aktivni teorijsko-filozofski ured.
Sveprisutna je estetika i politika kolektiva, njihovi paralelizmi i diskrepancije upakirane u neobjašnjivu ljubav prema teškoj industriji, ne onoj Vajtinoj, neprimjetno no nepovratno postala veliki dio moje vlastite slike o sebi. U ovratnik jakne srasla je značka na kojoj zupčanik glođe onaj potpuno crni križ. Primijetio sam je zapravo, ponovno vidio u onom formalističkom smislu tek kad sam, možda nesvjesno kao oznaku pripadnosti, stočni žig, isti zupčanik dao utisnuti u svoju kožu. Primijetio sam zatim da prizor koji neprestano i podmuklo titra na zaslonu mog kompjutera prikazuje davno iz vlaka snimljeni dio infrastrukture rudnika u Trbovlju, industrijskom gradiću u kojem su 1980. Dejan Knez, Tomaž Hostnik, Milan Fras i društvo u pogon pustili opasne osovine. Nemogućnost bijega: gdje god zagrebem mazut i čađa pod noktima. Dijelovi su tog stroja zamjenjivi, kopije ravnopravne, jednakovrijedne, na kraju možda i jedine dugoročno održive. Kolektiv je to mnogo puta demonstrirao nevjerojatnom distancom i hladnoćom, najupečatljivije kad se, nakon što se ovaj na prvi dan zime 1982. godine objesio, proglasom oprostio od prvog pjevača Hostnika.
‘Država’, jedna od rijetkih stvari s prve ploče koja se zaista može zviždati, dobro sažima prve dvije faze muzičkog rada sastava: spoj rudimentarnog, košmarnog industriala demo-razdoblja i slojevitijeg pristupa komponiranju, citatne, kolažne zvučne slike koja će dominirati dok se Laibach, s trećim studijskim albumom, nije skoro potpuno posvetio prepjevima. Pjesma se, potvrđujući odbacivanje koncepta unikatnosti i neponovljivosti, pojavila u brojnim verzijama, a tek će kasnije donijeti neumoljivi ritam tekuće vrpce, puhačke dionice te, još kasnije, integrirati i tekst komada ‘Cari amici’.
E pa – unisono kloparanje klipova, svi zupčanici u pogonu, marš i dim i čelik, prizori lova s heimat gobena i fetiš napretka – što još može poželjeti pošteni neokolektivistički junkie? Pustite jelene k meni!
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta