Reci nam za početak nešto o projektu “Kosa” koji si radio za vrijeme rata u Sarajevu, a koji je na neki način otvorio vrata za Kultur Shock?
1992. nas dvadesetak muzičara, glumaca i plesača smo odlučili ostati normalni u onom haosu. To je ujedno bila i logična odluka, jer svakako nigdje nismo mogli. Jedini i najbolji način za to je bio uraditi nešto kreativno. U mirna vremena muzičari iz tih bendova ne bi ni bili u gradu u isto vrijeme, a kamoli imali vremena za projekat. Bila je to divna predstava, vjerovatno sociološki jedna od najznačajnijih događaja u istoriji umjetnosti Sarajeva. Prije rata (a kako vidim ni poslije), nisi mogao puškom natjerat’ ljude u pozorište, a mi smo bili puni svaki dan – tri godine. Mi smo bili prvi, a onda je počeo procvat umjetnosti u ratnom Sarajevu. Izložbe, koncerti, predstave – sve po danu, sve dobro i sve puno. Tako je to kad nema struje, televizije i radija. Umjetnost cvjeta. Ne može čovjek da ne pomisli – šta bi bilo kad bi bilo?
Nova sredina, nova muzika. Kako je bilo započeti sve iznova u Americi tih kasnih devedesetih?
Jebeno. Eto kako je bilo. Dolaziš iz sredine i grada đe te svi znaju, đe ne plaćaš piće (osim za cijelu kafanu), đe ne plaćaš ulaz još od ranih osamdesetih; u grad koji je na vrhu svjetskog muzičkog i uopšte art zbivanja; đe te niko ne zna i ponovo moraš za sve da stojiš u redu. U dvije riječi: potpuna destrukcija ega. Upravo ono što mi je bilo neophodno za novi početak. Zahvalan sam životu za rad na koji sam bio prisiljen. Što nas ne ubije čini nas jačim.
Jello Biafra, Bill Gould, Joan Baez, Chris Novoselic… kakav je bio osjećaj raditi sa ovakvim imenima?
Mi smo drugovi. Slažemo se u mnogim sferama života. Obično se družiš s ljudima s kojima imaš nešto zajedničko. To što se svi ti koje ste pobrojali i ja isto bavimo muzikom – ne znači ništa za druženje. Da sam ja vodoinstalater, Billy advokat, Jello prodavač ljubičica, a Krist ratar, opet bi bili prijatelji. Krist i ja recimo imamo isti smisao za humor, Jello i ja se politički slažemo, a Billy je osoba pred kojom nemam tajni. Imamo mi i drugova koji nisu ni muzičari ni umjetnici i ne družimo se s njima ništa manje
Prvi album, pa live. Otkud to?
To je bila šala. Ni u najluđim snovima nisam mogao pomislit da ću 10 godina kasnije još uvijek ovo raditi i pičiti po svijetu ko’ lud. Sve sam slike već bio pohranio u albume i mislio da mi je pozorište budućnost
Upoređuju vas sa svima od Frank Zappe do Rage Against the Machine ili SOAD. Kako bi ti okarakterisaoKultur Shock?
Jednostavno: Sviramo svaku pjesmu kao da nam je zadnja. Mi promijenimo pet muzičkih stilova u jednoj pjesmi, jer sviramo ono što se nama sviđa. Naša muzika svrha je samoj sebi. Nema tu nikakvih uticaja, to je naboj energije i osjećanja i ako sam ljut, najvjerovatnije ću svirati metal, ako mi se derneči, rumbu, ali ako sam se sjetio žene s kojom sam se prvi put trebao oženiti, onda sevdah
Album “Fucc the INS” je izašao nešto prije 9/11. Je li to usporilo ili zasmetalo promociji vašeg multi kulti albuma sa “škakljivim” imenom?
Jeste i nije. U USA se nikada nismo dokopali TV-a zbog toga, al’ nam je to otvorilo vrata u EU i napravilo nas FOREVER alternativnim
Amerika vs Evropa. Kolika je razlika između turneja i koncerata na ovim kontinentima? Gdje vas ljudi bolje prihvataju?
Isto je to. U EU smo momentalno veći iz jednog razloga: Bush je bio predsjednik USA 8 godina. Htjeli il’ ne htjeli, Amerikanci su adoptirali konzervativizam. EU je bila na drugoj strani. Zajedničko im je slijedeće: mi sve što smo napravili, napravili smo bez njihovog “odobrenja” i pomoći. Probali su da nas ignorišu, pa da nas svrstaju u “one tamo” bendove, al nisu nikad uspjeli da u to ubijede publiku. Mi smo ti nešto ko’ što je kod nas birvaktile bio Sinan Sakic. Niđe ga nema na radiju, TV, novinama, a koncerti puni i pjesme se znaju. Sa sociološkog aspekta dobili smo značenje benda koji predstavlja ove prostore tamo, ali ne muziku ovih prostora. Oni vole da prave derneke uz našu muziku, jer ih to čini “bad boys”, kao: ‘Večeras ću da budem loš, da se napijem, lomim čaše i super, sutra opet u fabriku’, ali, nismo mi tako fini i znamo da naš narod nije tako fin, nećemo im mi prati njihove klozete. Ne predstavljamo mi muziku s ovih prostora onako kako bi oni htjeli, nego onako kako mi hoćemo.
Skupili ste bend bukvalno sa svih strana svijeta. Kako uopšte opstaje vaša šarolika ekipa i ko trenutno čini Kultur Shock?
KS je životinja sama za sebe. Mi nismo važni. Ja to ne gledam kao skupinu ljudi, nego kao organizam koji funkcioniše onoliko dugo koliko on može. Mi smo samo organi koji pokreću KS. Do sad je od 1996. kroz KS prošlo dvadesetak ljudi. Svi smo još uvijek familija. Jedini smo jedni drugima u bijelom svijetu.
Možeš li ukratko opisati kako nastaju vaše pjesme?
Ma mi se stalno svađamo, al’ kad nesto zazvuči – svi se složimo. Mi sviramo što nam se svira, i ako nam se svidi da na slijedećem albumu bude narodna muzika iz Zimbabvea – biće. Zato je merak svirat u KS – nema pravila.
Šta misliš o bendovima kao Flogging Molly, Gogol Bordello, Haydamaky, Manu Chao… koje (kao i vas) svrstavaju u world music?
Ma super su oni, to su mi sve raja i sviramo često zajedno, al iskreneo rečeno jedina sličnost između nas i njih je da nismo anglosaxonskog porijekla. Oni sviraju da bi zabavljali Zapad, a mi jer to hoćemo. Ne znam kontate li vi? Nismo mi oni s televizije, nego smo oni koji sve što su napravili – napravili su živim svirkama i svojim sopstvenim radom. U zadnjih 7 godina mi smo svirali 20 EU, par azijskih i 10 tak US turneja. Većinom sami, ne kao predgrupa velikim bendovima. Festivale smo počeli radit tek prije dvije godine. Ideja je da se svira dok mi ne bude 95 godina, a onda ćemo opljačkat banku!
Koliko misliš da je iskreno to korišćenje folklora?
A?
U bivšoj Jugoslaviji te ljudi pamte po pjesmama “Mače moje čupavo” i “Amerika”. Kako danas vidiš taj period?
Ponosan sam na svoju prošlost. Ona me je napravila onim što jesam danas – a prilično sam zadovoljam sa ishodom. Znaš ono: da me sutra udari autobus, reko’ bi’: ‘ajd neka, super je bilo!. Nego kad smo već kod toga; ne znam šta je s tom mojom prošlošću toliko nevjerovatno. Svi me pitaju samo o tome. Ne znam da u Hagu ratne zločince pitaju više nego mene dal’ se kaju za nedjela počinjena u svojoj prošlosti. Jebo te.. Ljudi, ja sam bio muzičar, ponavljam, samo muzičar (i to izgleda važniji nego što sam tad mislio). To što se moja prošlost i sadašnjost perfektno ne poklapaju i što nisam ispunio očekivanja nekih kolega i novinara iz bivše YU scene – da nestanem, zvuči kao njihov lični problem.
Koliko pratiš balkansku muzičku scenu? Možeš li povući neku paralelu između nje nekada i sada?
Nikad bolja alternativna scena i nikad gora pop muzika.
Kada vas možemo oekivati u Crnoj Gori?
Ja bi sutra.
razgovarao: Lujo