Srpovi, sjekire
Svatko valjda ima neki bend koji mu je baš ono baš – kao gomolj u smrznutoj zemlji ili leš nekog alpiniste – ostao duboko dolje, bez obzira što se dešava na površini, bez puno veze s godinama i razdobljima, modama i geografskim širinama, i svako malo ih neka lavina ili lopata otkrije, dozove nazad. Ja ih imam i više od jednog, u tom se, kao i u nekim drugim stvarima, teško fokusiram, a jedan od tih prstiju te neke fantomske, neopipljive ali strašno prisutne ruke je i ovaj hendikepirani pulski KUD.
Kad su se, kao udarnička snaga drugog vala jugoslavenskog pank-roka, lansiranog početkom, a etabliranog sredinom i pretkraj osamdesetih godina, pojavile već tad Stare pizde, jednostavnom su, uhodanom ali majstorski svladanom formulom prebrisali ondašnju scenu, a nekih deset godina kasnije i moje adrenalinske žlijezde, ili što taj dobri hormon već luči. Jednadžbu nije teško provaliti: u korijenima Ramones, bez velike komplikacije i filozofije, uz neizbježnu dozu globalnih i djeluj-lokalnih citata i parafraza te, najvažnije – golemi pop potencijal: keči rifovi i vokalne melodije podvučene specifičnom Tustinom bojom, koje je jednom kad se ondje ugnijezde sasvim teško izbaciti iz uha.
Idijoti su jedan od bendova koji za mene imaju relativno strogo uokvireno vrijeme i mjesto slušanja, i u tim parametrima uvijek upale, nema da nema. Slušaju se najbolje u hodu, na slušaj najglasnije razvaljeni u slušalicama dok vani bura sve rastura, doma u petak, kada se izlazi u mjesto, u diskoteku, i uživo gdje god prilika dopusti – to je domaći bend koji sam možda najviše puta gledao live, i išao bi opet, i opet. Od Bolivia R’n’R, prvog dugosvirajućeg LP-ja iz 1989. – kojem je prethodio lijepi broj singlova, EP-jeva i koncertnih zapisa – Sale Veruda i raspjevano brodogradilište objavili su još jedno sedam albuma i brdo koncertnih snimaka u istoj postavi, a onda su Fric i Ptica left the band, koji od tad živi manje-više na staroj slavi. No šta je tu je – Idijoti ne tezgare niti snimaju, u maniri Hladnog Piva, pitkoestradni pseudopank šund – mlate te stare hitove, nikakvim špurtilom i ostima, više srpovima i sjekirama, pa dok ide, ide.
Iako dobar dio opusa u tekstualnom pogledu otpada na pitke, nepretenciozne pjesmuljke raznorazne tematike, bend se od početka čvrsto držao one najbitnije, formativne političke linije: rezolutnog antifašizma. Otpočetka su na repertoaru tako bili antifa klasici poput ‘Bandiere Rosse’ i ‘O Bella ciao’, a bend je i po tom imao sasvim zanimljivu putanju. Za razliku od dobrog dijela pank bratije, koja svu svoju unaprijed upakiranu agendu ispuca do dvadeset i neke, na prvim pločama, a onda krene lupetati o roštiljanju, suncu, moru i djeci, Idijoti su, kako je to situacija zahtijevala, bili sve više i više kritički raspoloženi, prije svega na albumima iz devedesetih godina, zaključno s Cijenom ponosa.
‘Za tebe’ je, međutim, klasični i nenadjebivi ljubavni pank pjesmuljak, s ploče sjajnog ‘postmodernog’ naslova Tako je govorio Zaratusta. I nema se tu više puno što reći, to je valjda iz ovog nemuštog trućanja jasno, ostaje – kako to naslov lijepo postavlja – slušati Tustu! Tako pod hitno odustajem od ovog teksta. Između ostalog, zato što već neko vrijeme više skačem po sobi nego po tipkama, kako se stvar u svojoj digitalnoj petlji vrti opet i opet, i svaki put me ona kontra na početku grune u bradu i ispali iz stolice, kao što me toliko puta podigla u zrak i potom spustila natrag u gužvu. A pet i petnaest popodne je, berlinski april, 9 stupnjeva celzija; vlaga ogromna i pod prozorom zavija prokleti pas. I nije uopće petak, iako će se uskoro i on sručiti u grad; svaki dan i svaki tren…
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta