Kao i svaki veći grad, i Podgorica je noću sablasna sa njenim žutim i upalim svjetlima, kao svjetla hiljadu crkvenih svijeća na licima iskrivljenih ljudi. Odlična atmosfera za večerašnji metal koncert. Jeste da nisu Metallica, Megadeth i Judas Priest, ali jesu KK Street Bangers, Postmortem i Vizant, i sve crnogorski bendovi. Prvi scenu udaraju KK Street Bangers. Iskreno, mislio sam da će biti tropa, ali bend je izašao, udario i sišao, kratko i jasno. Kratak set od jedva dvadesetak minuta, ali do kosti sirovog thrasha koji bije tačno tamo gdje treba. Jeste da pola nisam razumio, ali entuzijazam sa kojim su svirali, i očigledna odlična uigranost, izvlači sve ostalo. Za prvu svirku benda, i još činjenica da su sve pjesme osim jedne, autorske, ovo je bilo za skidanje kape. Postmortem su bili sledeći i svi koji su barem jednom bili na nekoj od podgoričkih svirki, znaju ih i koji repertoar nude. Uigrani, uvježbani, ali sa previše obrada.
A onda izlaze Oni! Oni su bend o kome se ne priča! Oni su bend o kome se ne piše! Oni su bend čije se ime ne spominje! Vizant su tabu tema, ali oni i dalje guraju i ni najmanje ih nije stalo što i kako drugi misle ili rade, i to su lijepo dokazali na dva postojeća albuma, ovoj svirci i sa najavom za novi album „Blagovjesnik” (studio Bojana Bojanića, bubnjar Autogenog Treninga). Vizant, ako želite jednom riječju da ih opišete, su Stav, apsolutni i beskompromisni Stav!
Primjetio sam interesntnu stvar prije samog nastupa benda. Naime, bilo je skandiranja pojedinih malo „jačih” iz publike, bilo je tu vike i trke razularene napaljene mlađarije … uglavnom, bilo je malo konfuzije ispred bine, ali i na bini. Međutim, onog momenta kada se Saša Zejak uključio i zagrmio dubokim i prodornim glasom, svi su zaćutali, gledali i slušali. To moji dragi prijatelji je moć jednog markantnog frontmena (a nije na odmet i pozamašnost samog čovjeka). Ovo nije bila klasična metal svirka – krljanje, šutke, neartikulisano alkoholisano urlanje pjesama. Ovdje su prisutni stojali i gledalikao ukopani, upijali atmosferu, a to je bend odmah nakon prve pjesme osjetio i vidjelo se da im imponuje i tek onda su krenuli u blickrig opsadu čula sluha svih prisutnih. To što je bilo malo publike, uopšte nije bilo važno, niti se osjetilo, jer je ovo bukvalno bila svirka za prijatelje, braću i sestre kako bend voli da kaže.
Vizant vladaju scenom, plijene i uzimaju kompletnu pažnju slušaoca. Bend se iskrcava na djevičansku obalu sa „Drvo” prva pjesma sa prvog albuma, i desant ređaju sa „Slava”, „Vrač”, „Krv”, „Angel”, „Zemlja Svetih Ratnika” … najveći dio oba prva albuma, i za sobom ostavljaju crnilo vatre i groma. Ovo nije bila svirka već monolog u stihovima i muzici, a za kraj su ostavili pjesme za smirenje atmosfere, bez bubnja, i to je bio apsolutni pogodak. Kažete da su oni gore hladni skandinavci Vikinški metal, ili oni bendovi južnije da su viteški bendovi, da ne govorim o onih par bendova koji smiješno nastoje da ožive stare rimske ratnike. Vizant ih ogromnu većinu odreda stvaljaju dva metra pod zemljom, sve sa opelom i tamjanom, sve zahvaljujući apsolutnoj iskrenosti. Snaga ovog benda je bukvalno opipljiva i bez imalo ustezanja vam kažem da su apsolutno među nekolicinom najoriginalnijih bendova ne samo na ovdašnjoj sceni, već i mnogo šire. Nema tu trunke teatralnosti nego je to jedan do krajnosti iskren bend koji sa bine komanduje strahopoštovanje.
Često tokom svog pisanja vrlo živopisno izražavam svoje emocije i na osnovu mojih riječi može izgledati da je ova svirka bila nešto do sada neviđeno u podgorici. Iako jeste dijelom nesvakidašnja, nije prošla bez svojih velikih pehova. Nedovoljna organizacija koncerta, nedostatak opreme koju bend mora okolo da traži prije samog nastupa, jak ali vrlo prosječan zvuk koji umanjuje doživljaj … sve su to eto višegodišnje dječije bolesti koje su prošle pubertet i čak i u punoljetstvo ušle i nikako da se prebole u crnogorskim klubskim uslovima. Ni publika nije bila mnogobrojna, i nakon benda Postmortem je jedna trećina jednostavno nestala, ali kao što je frontmen lijepo rekao „Srećan sam što su otišli”, i apsolutno je bio u pravu jer je ostala publika koja zna što hoće, bez obzira na mali broj.
Nastojim da vam prenesem ozbiljnost benda, kvalitet njihove muzike, nastup i kompletan profesionalizam, koji su, eto, donekle zasjenjeni sa nekoliko izgleda još uvjek neizbježnim lošim činjenicama. Da nije njih, na bini bi Vizant bili kao kolos, kao div, kao neki minotauri iz epskih priča. I ovako su gromoglasni i monolitni, a mogu misliti kako bi to bilo u boljim uslovima.
Tekst: Nikola Franquelli
Fotografija: Miloš Zvicer Photography